Minber

EsSelamu alejkum we rahmetullahi we berekatuhu

02.01.2010.

Šerijatska utemeljenost tevessula i teberruka

Svaki mu’min, vjernik osobno, apsolutno u cjelosti prihvata osnovni izvor svoje vjere, Božiju objavu Kur’an. U njegov Tekst ne sumnja se. Svaka njegova riječ onakva je kako ju je dragi Allah objavio posljednjem Allahovu Poslaniku, s.a.v.s. Prvi problem javlja se kod drugog izvora vjere, govora i postupaka hazreti Poslanika, njegova sunneta ili hadisa. Šta je to Alejhisselam rekao a šta nije, ali mu se pripisuje da je rekao?! Neki hadisi za neke su apokrifni (mevdū’) a za neke apsolutno vjerodostojni (sahīh), za jedne neki hadisi su slabi (da’īf) a za druge pak dobri (hasen). Iako je nauka o procjeni vjerodostojnosti hadisa prilično razvijena, ona niukom slučaju ne može biti apsolutna, što se neizravno pokušava nametnuti vjernicima. Takvo što svjedočimo pogotovo u zadnje vrijeme, kao da je trend olahko i samouvjereno proglašavati neke hadise apokrifnim. Bar iz dva razloga tu bi trebalo biti itekako oprezni. Prvi razlog je edeb prema našim starim prenosiocima i sabiračima hadisa koji su prije više stotina godina učinili za nas toliki hizmet, prenijevši nam i sabravši govor Allahova Miljenika, a.s., a sami nisu olahko hadise proglašavali apokrifnim. Drugi, još važniji razlog, proizlazi iz činjenice kako se svaki hadis sastoji od metna (teksta hadisa) i seneda (lanca prenosilaca). Ne može se hadis, tj. njegov tekst, proglasiti apokrifnim jer mu ne valja lanac prenosilaca. Ako lanac prenosilaca nije u redu, onda treba kazati kako u tog i tog hadisa lanac prenosilaca nije u redu, a ne i sam tekst hadisa. Tu treba biti izuzetno oprezan, jer hadis: "Ko na mene namjerno slaže neka pripremi sebi mjesto u Vatri", mi obično tumačimo jednostrano, kako je golemi grijeh staviti nešto u Alejhisselamova usta što on nije rekao, a zaboravljamo da je isto i kad opovrgnemo ono što je on zaista kazao. Tim više što za mnoge hadise hadiski stručnjaci vele kako im lanac prenosilaca nije dobar, pa tako i sam tekst hadisa bude omalovažen, a sam Alejhisselam nekom Svom dobrome robu u snu potvrdi njegovu autentičnost, a zna se da je rekao: "Ko me u snu vidi, zaista me i vidio". Konačno, najveći problem javlja se u interpretaciji, tumačenju ta dva osnovna izvora vjere. Toga nisu pošteđeni ni sekularni ustavi, ni raznorazni državni zakoni, čak ni pravilnik jedne osnovne škole, pisani ljudskom rukom i za konkretne slučajeve. No tu je zato sud koji tumači taj zakon, a na strankama je da prihvate to tumačenje. Logično je da takav sud postoji i za tumačenje Kur’ana i hadisa. Uzvišeni kaže: "Pa pitajte ljude zikra ako ne znate!" (sura en-Nahl, 43.) E sad, ko su ljudi zikra?! Za neke su to ovi a za neke oni. Druga bitna stvar je što različita tumačenja ne moraju isključivati jedno drugo. Jedno vrijedi za jedne a drugo za druge. Naprosto ih razumijevamo kao različite nivoe jedne jedinstvene zbilje. No najveći i najopasniji problem u toj interpretaciji jeste kad se ono drugo i različito tumačenje apsolutno isključuje, kategorički negira, idući još i dalje, serbesli proglašava haramom (teškim grijehom) i širkom (višeboštvom). Takva vrsta olahke anatemizacije, koju je maksimalno izbjegavao i sam Alejhisselam, postala je uobičajena stvar među jednim dijelom muslimana. Najizraženije radnje, postupci ili praksa koje izazivaju nama neželjene sudove harama i širka jesu poznate kao tevessul i teberruk. *** Jedan takav musliman, naizgled obrazovan, u službi neke vrste vjerske kontrole u grebljima, u starom mekkanskom mezaristanu Mu’alli, gledajući u jednog Sirijca koji je pred hazreti Hatidžinim kaburom učio Fatihu, ogorčeno mi je rekao kako su muslimani u svijetu nazadovali zbog obožavanja kaburova. Onda je naišao jedan Iranac, na šta ge je on oštro pozvao da mu priđe i pokaže lične dokumente. Kad je u njegovim dokumentima vidio kako je on sunnija a ne ši’ija, sav ozaren počeo je da doziva svoje radne kolege i pokazuje im kako u Iranu „još uvijek ima naših“. Uslijedila su pitanja o tome koliko ih ši’ije zlostavljaju i slično. U međuvremenu, onom Sirijcu, inače haman tri puta starijem od njega, održao je podužu lekciju o „pravom islamu“, kako se u dovi treba obraćati dragom Allahu a ne kaburovima, itd., itd. No stari Sirijac iz svoga lijepog edeba samo je tiho govorio ejvala. Po njihovu pravilu, mrtvima samo nazovi selam i idi. Svako zadržavanje je zabranjeno. *** Terminološki, tevessul označava molbu, način postizanja cilja putem određenog posredovanja ili sredstva, način približavanja dragom Allahu preko Njemu dragih osoba ili onog što On voli, kao i onih koje je Alejhisselam volio, posebno njegova Ehli-bejta. Istog korijena je i riječ vesīlet, u jezičkom značenju sredstva i metode, ali i stupnja, položaja. S druge strane, pojam blizak tevessulu je teberruk, što znači traženje bereketa (blagoslova) kroz Bogu mile ljude, mjesta ili stvari. "O vjernici, Allaha se bojte i nastojte da Mu se umilite" (tražite vesīlet)! (sura el-Mā’ide, 35.) 1. Uzvišeni kaže: I Adem primi neke riječi od Gospodara svoga, pa mu On oprosti,... (sura el-Bekare, 37.) Ismā’īl Hakkī u svom Rūhul-bejānu bilježi od Vjerovjesnika, a.s., kako je hazreti Adem, nakon izlaska iz dženneta, kajući se i tražeći oprosta, proučio: Bi-hakk Muhammed en tagfir lī! – Muhammedovim hakom (pravom) Ti meni oprosti! U nekim drugim predajama još stoji ...ve āli Muhammed – i hakkom njegova Ehli-bejta. Dragi Allah na to ga pita: A kako znaš ko je Muhammed? Adem, a.s., odgovara: „Kad si me stvorio i u mene udahnuo dušu (rūh), otvorio sam oči i na strani Arša (Prijestolja) vidio kako piše: Lā ilāhe illallāh, Muhamedun resūlullāh, te spoznadoh kako je on kod Tebe najplemenitije stvorenje, čim si njegovo ime združio sa Svojim Imenom.“ Na to Uzvišeni reče: Tačno!, te mu oprosti njegovim šefā’atom (zagovorom, posredništvom). 2. Kad je umrla Fatima bint Esed, hazreti Alijina majka, kad je iskopan njen kabur, Alejhisselam je sišao u njega, čučnuo i proučio: Allāhu-llezī juhjī ve jumītu ve Huve Hajjun lā jemūt, igfir li-ummī Fātime bint Esed ve lekkinhā hudždžetehā ve vessi’ alejhā medhalehā bi-hakki Nebijjike vel-enbijā’i-llezīne min kablī, fe-inneke Erhamur-rāhimīn. - Allah je onaj koji oživljava i usmrćuje, a On sam je Živi koji ne umire. Oprosti majci mojoj Fatimi, kćeri Esedovoj, poduči je (talkīn učini) njezinu dokazu i njeno boravište učini prostranim hakom (pravom) Tvoga Vjerovjesnika i vjerovjesnikā prije mene, jer Ti si najmilostiviji! Hadis o ovome bilježi et-Taberānī od Enesa, r.a. Ibn Hibbān i el-Hākim drže ga vjerodostojnim. 3. Usāma ibn Šerīk pripovijeda: „Došao sam da vidim Pejgambera, dok njegovi ashabi bijahu oko njega, tako mirni kao da im ptice stoje na glavi. Nazvao sam selam i sjeo. Beduini su dolazili i postavljali razna pitanja, a hazreti Pejgamber je odgovarao. Alejhisselam je potom ustao, pa su i ljudi ustali. Počeli su ga ljubiti u ruku, pa sam i ja uzeo njegovu ruku i stavio je sebi na lice. Osjetio sam je mirisnijom od miska i svježijom od slatke vode.“ Hadis bilježe Ebū Dāvūd, Ibn Mādže, Ahmed ibn Hanbel i drugi. 4. Allahov Poslanik, a.s., kazao je: Kad se neko od vas izgubi, ili mu zatreba pomoć a nalazi se u zemlji u kojoj nema prisna druga, neka prouči: Jā ibādallāh egīsūnī, Jā ibādallāh egīsūnī! - O Allahovi robovi, pomozite mi, o Allahovi robovi pomozite mi! Jer uzvišeni Allah ima robove koje on ne vidi. Ovaj hadis bilježe Ebū Ja’lā, Ibnus-Sunnī i et-Taberānī u svom el-Kebīru. Prema verziji koju prenosi el-Munāvī u komentaru na el-Kebīr, gornje riječi treba izgovoriti tri puta. 5. Ahmed ibn Hanbel, jedan od najvećih autoriteta u hadiskim znanostima, kazuje: „Jedanput sam se izgubio na putu, a putovao sam pješke, te počeh govoriti: Jā ibādallāh dellūnā alet-tarīk! – O Allahovi robovi, uputite nas na put! Tako sam govorio sve dok nisam i izašao a put. Pripovijest o ovome bilježi Ibn Muflih el-Hanbelī u svom djelu el-Ādābuš-šer’ijje. 6. Poznato je kako je imam Šafija tražio tevessul preko imama Ebu Hanife. To, između ostalog, stoji u Hatībovoj Povijesti s vjerodostojnim lancem prenosilaca. Teberruk je tražio i u zijaretu hazreti Ebu Hanifinu kaburu sve dok je boravio u Iraku, gdje se i nalazi Ebu Hanifin kabur. Konkretno, tu stoji kako je imam Šafija rekao: „Kunem se kako tražim bereket preko Ebu Hanife (innī le-eteberrek bi-Ebī Hanīfe) i mezar mu zijaretim svaki dan. Kad god imam kakvu potrebu, klanjam dva rekata namaza, odem do njegova kabura i zamolim Allaha za ispunjenja potrebe. Ne prođe dugo a potreba biva ispunjena.“ 7. Čuveni Gazali u svom Ihjā’u kaže: „...Svako onaj čijim gledanjem, dok još bijaše živ, zadobiva se bereket, bereketa će biti i u njegovu zijaretu nakon njegove smrti. E za takvo što dozvoljeno je pritegnuti kolan na sedlu. Nije neprihvatljivo kazati ovako, imamo li na umu da Poslanik, a.s., kaže: Kolan na sedlu (za putovanja) priteže se samo radi tri džamije: ove ovdje moje džamije (u Medini), Mesdžidul-harama (u Mekki) i Mesdžidul-aksa’a (u Jerusalemu). Naime, u hadisu se misli samo na džamije...“ 8. Davud ibn Salih bilježi: „Guvrener Medine Mervan ibnul-Hakem jednog dana ugledao je čovjeka kako lice svoje spušta na vrh kabura hazreti Pejgambera, s.a.v.s., pa mu reče: 'Hej čovječe, znaš li šta radiš?!' Kad mu se približi, vidje da je to Ebu Ejjub el-Ensari, r.a., koji mu reče: 'Da, došao sam Poslaniku a ne kamenu.'“ Hadis bilježi Ahmed i drugi. 9. Muslim u svom Sahīhu u poglavlju o odijevanju navodi hadis Esme bint Ebi Bekr, r.a., koja kazuje: „Ovdje je ogrtač (džube) Allahova Poslanika, s.a.v.s., kojeg je čuvala hazreti Aiša sve dok nije umrla. Iza njene smrti preuzela sam ga ja. Pejgamber ga je imao običaj oblačiti, a mi smo ga oprali za slučaj bolesti kako bi se kroz njegov bereket tražilo izlječenje.“ Imam en-Nevevī u komentaru na ovaj hadis kaže: Ve fī hāzel-hadīs delīl alā istihbābit-teberruk bi-āsāris-sālihīn ve sijābihim – U ovom hadisu dokaz je kako je lijepo tražiti bereketa kroz (materijalnu) ostavštinu dobrih ljudi i njihovu odjeću. 10. Imam Zehebī u djelu Mu’džemuš-šujūh kaže: „Upitali su Ahmed ibn Hanbela o dodirivanju Poslanikova, a.s., kabura i njegovu ljubljenju na šta je on rekao kako u tome nema ništa loše... Ako se postavi pitanje zašto to nisu radili ashabi, odgovor je kako su oni uživo gledali časnog Poslanika, izravno uživali u njegovoj prisutnosti, ljubili ga u ruku, međusobno se borili za ostatke vode iza njegova abdesta, skupljali dlake njegove kose na dan Oprosnog hadža, itd. Mi koji nismo imali te sreće ostaje nam da ljubav prema njemu iskažemo i kroz zijaret njegova kabura, čak i ljubljenje...“ 11. Imam Zehebī u Sijeru kaže kako je Abdullah, sin Ahmed ibn Hanbela, kazao: „Vidio sam svoga oca kako dlaku koja je pripadala Poslaniku, s.a.v.s., stavlja na svoja usta i ljubi je. Vjerujem da ju je također stavljao i na oči...“ Poznato je kako je Alejhisselam na Oprosnom hadžu, nakon što je obrijao glavu, svoju kosu dao Ebu Talhi, govoreći mu da je razdijeli među ljudima. Neki su dobili jednu vlas, neki dvije, a neki i više. Hadis o tome bilježe el-Buhārī i drugi. 12. Imam el-Buhārī navodi hadis u kojem stoji kako je Osman ibn Abdullah rekao: „Porodica me s čašom vode poslala Umm Selemi, pa je iznijela srebrenu flašu u kojoj se nalazila kosa hazreti Poslanikova, a praktikovalo se da joj ljudi koje je pogodilo „urokljivo oko“ ili kakva bolest pošalju čašu vode u koju bi ona potom umočila tu kosu (da bi onda tu vodu ljudi pili)...“ 13. El-Buhārī i Muslim navode hadis u kojem stoji kako su se ashabi tamičili ko će prije uhvatiti ostatke vode kojom se abdestio Alejhisselam. Tu vodu potom bi stavljali na svoje lice. Imam en-Nevevī u Komentaru Muslimova Sahīh kaže: „U ovim predajama dokaz je za traženje berekata kroz (materijalnu) ostavštinu dobrih (et-teberruk bi-āsāris-sālihīn). 14. Ahmed i Ibn Kesīr bilježe od Hadždžādž ibn Hasana: „Bili smo kod hazreti Enesa kad nam je on iz jedne crne torbe izvukao Poslanikovu, a.s., čašu. Naredio je da se natoči vodom, pa smo pili iz nje a onda se i poljevali po glavi i licu, šaljući blagoslove našem Vjerovjesniku.“ 15. Et-Taberānī i Ahmed ibn Hanbel bilježe hadis u kojem stoji kako je Ibn Huzejm došao Poslaniku, a.s., sa svojim djedom Huzejmom. Huzejm reče Alejhisselamu: „Ja imam i djece i unučadi. Neki su već odrasli a nek još uvijek djeca.“ Pokazujući na jednog mališana pored sebe, reče: „Ovaj mi je najmlađi.“ Hazreti Pejgamber uze dijete, čije ime bijaše Hanzala, pomilova ga po glavi i reče: Bārekallāhu fīk! – Allah ti dao bereketa! Nakon toga ljudi su počeli Hanzali dovoditi osobe s natečenim licem, čak i ovce s natečenim vimenima, na što bi on svojom rukom dotakao mjesto gdje ga je pomilovao hazreti Poslanik, a onda istom rukom dotakao natečeno mjesto, govoreći Bismillāh, nakon čega se otok povlačio. 16. Ibn Ebī Šejbe s vjerodostojnim lancem prenosilaca prenosi kako je praksa ashaba bila da se u Alejhisselamovoj džamiji hvataju za dio minbere i tu uče dove u nadi da će tako biti primljene kod dragog Boga, jer je i Alejhisselam spuštao svoju mubarek ruku na to mjesto dok je učio dove. 17. Muslim u svojoj zbirci hadisa bilježi predaju od Esme, kćeri hazreti Ebu Bekra, u kojoj između ostalog stoji: „Ovo je Alejhisselamov ogrtač koji bijaše kod Aiše, r.a., sve dok nije umrla. Tad je on došao u moje vlasništvo. Allahov Poslanik ga je oblačio, a mi smo ga oprali kako bi kroz njega tražili izlječenje.“ Komentirajući ovaj hadis imam Nevevī kaže: „U njemu je dokaz kako je lijepo tražiti bereket kroz ostavštinu dobrih i njihovu odjeću (ve fī hāzel-hadīs delīl alā istihbābit-teberruk bi-āsāris-sālihīn ve sijābihim).“ 18. Poznat je hadis u kojem nas hazreti Poslanik obavještava o trojici drugova koji bijahu u pećini kad se velika stijena strovalila i zatvorila im izlaz iz pećine. Dovom u kojoj su sva trojica pozivala se na neka posebna djela iz svoje prošlosti, stijena se pomakla i oni su izašli. *** Ni onaj Sirijac, ni niko od muslimana koji ode u zijaret nekom mezarju, ne’ūzubillāh ne obožava kaburove i mrtve. Apsolutno pogrešno je takav jedan zijaret oslikavati ajetom: A onima koji pored Njega uzimaju zaštitnike: „Mi ih obožavamo samo zato da bi nas što više Allahu približili“ – Allah će njima, zaista, presuditi o onome u čemu su se oni razilazili... (sura ez-Zumer, 3.) Jedno je obožavati a drugo voljeti. A kad nekog volite, pa mu odete u zijaret, onda ne nazivate samo selam i brže-bolje odlazite. Vi uživate u njegovoj prisutnosti. A hazreti Alejhisselam kaže: ...Fe-zūrūhā! – pa ih posjećujte, zijaretite! *** Nes’elullāhe te’ālā el-avne vet-tevfīk ve husnel-hātime, fe-innel-umūre bi-havātīmihā!

23.12.2009.

Gaflet (nemarnost srca prema Allahu dz.s.)

Gaflet (nemarnost srca prema Allahu dz.s.) povećava jad i tugu. Gaflet odnosi blagodat i sprečava hizmet. Gaflet povećava zavist, a umanjuje samoprijekor i kajanje. Jedan od Allahovih dobrih robova je sanjao svog učitelja. Na snu ga je upitao: „Šta je kod vas (u berzahu, zagrobnom životu) najveći jad i tuga?“ „Jad i tuga gafleta!“, odgovorio je. Neko od dobrih ljudi je sanjao svog oca. Upitao ga je: „Babuka moj, kako si? Kakvo je tvoje stanje?“ Pa mu je odgovorio: „Na dunjaluku sam živio u gafletu (nemarnosti prema Allahu) i umro sam u gafletu!“ U djelu Zuher’ur-Rijâd je navedeno da se Jakub, a.s., pobratimio sa Melekom smrti. Tako ga je Melek smrti jedne prilike obišao, a Jakub, a.s., ga je upitao: „Meleku smrti, jesi li mi došao u zijeret ili si došao da mi uzmeš dušu?“ „Došao sam da te zijeretim“, odgovorio je. Jakub, a.s., reče: „Pitat ću te za jednu potrebu.“ „Koju?“, upita melek. „Da me obavjestiš kada se približi moj edžel, kad htjedneš da mi uzmeš dušu.“, reče Jakub, a.s. „Može, poslat ću ti dva ili tri izaslanika.“, odgovori Melek smrti. Pa kada mu se primakao edžel, došao mu je Melek smrti, a Jakub, a.s., ga upita: „Jesi li mi došao u zijeret ili si došao da mi uzmeš dušu?“ „Da ti uzmem dušu!“, odgovori. „Zar mi nisi obećao da ćeš mi poslati dva ili tri izaslanika?“ „Jakube, već sam to uradio! Kosa ti je posjedila nakon što je bila crna. Tjelo ti je onemoćalo nakon što je bilo jako. Leđa su ti se povila nakon što su uspravna bila. Ovo su moji izaslanici ljudima prije smrti!“ Evo nekoliko ajeta koji govore o gafletu: “Ljudima se bliži čas polaganja računa njihova, a oni, bezbrižni, ne mare za to.” (el-Enbija, 1); “Ali mnogi ljudi su ravnodušni prema Našim poukama.” (Junus, 92); “Mi smo za džehennem mnoge džinnove i ljude stvorili; oni pameti imaju – a njima ne shvaćaju, oni oči imaju – a njima ne vide, oni uši imaju – a njima ne čuju; oni su kao stoka, čak i gori – oni su zaista nemarni.” (el-Ea’raf, 179); “Budi čvrsto uz one koji se Gospodaru svome mole ujutro i navečer u želji da naklonost Njegovu zasluže, i ne skidaj očiju svojih s njih iz želje za sjajem u životu na ovom svijetu, i ne slušaj onoga čije smo srce nehajnim prema Nama ostavili koji strast svoju slijedi i čiji su postupci daleko od razboritosti.” (el-Kehf, 28) Ebu Âli ed-Dekkak je rekao: „Ušao sam kod jednog dobrog čovjeka da ga obiđem u njegovoj bolesti. On je bio jedan od velikih šejhova. Oko njega su sjedili njegovi učenici, a on je plakao. Dosegao je duboku starost. Upitao sam ga: ‘Šejhu, zašto plačeš? Je li zato što napuštaš dunjaluk?’ ‘Plačem što sam propustio namaze!’, odgovorio je. Ponovo sam upitao: ‘Kako to, a ti si bio od onih koji su namaz redovno obavljali?’ Pa je objasnio sljedećim riječima: ‘Dočekao sam ovoliku starost, a svaka sedžda mi je bila s gafletom! Nisam podigao glavu(sa rukua nitisa sedžde) osim s gafletom! I evo umirem u gafletu!’“ (ovo je spomenuti šejh rekao iz skromnosti, op.prev.) Ljudi govore… U djelu Ujûnu’l-Ahbâr se spominje da je Šekik el-Belhi rekao: „Ljudi govore troje, a njihova djela pokazuju suprotno. Govore: ‘Mi smo Allahovi robovi!’, a rade djela slobodnihljudi! Govore: ‘Allahjejamac za našu nafaku!’, a njihova srca se ne smiruju osim sa skupljanjem dunjaluka. I govore: ‘Moramo umrijeti!’, a rade djela onih koji smatraju da nikada umrijeti neće. Pa pogledaj, moj brate, u svoj nefs: kakvim tijelom staješ pred Uzvišenog Allaha, kakvim mu se jezikom odazivaš i šta ćeš Mu reći kada te bude pitao za veliko i malo! Pa spremi odgovore za pitanja, a odgovori moraju biti tačni! ‘I Allaha se bojte jer On dobro zna šta radite.’ (el-Hašr, 18), to jest što radite od dobra i od zla.“ Potom je Šekik posavjetovao prisutne vjernike da ne ostavljaju Njegove zapovjedi i da iskazuju tevhid (Allahovu jednoću) tajno i javno. U hadisuje zabilježeno daje Vjerovjesnik, a.s., rekao: „Na nosaču Arša je napisano: ‘Ja se pokoravam onome ko se Meni pokorava! Volim onoga ko Mene voli! Odazivam se onome ko Me zove! Opraštam onome ko od Mene oprosta traži!’“ Pa se pametan čovjek treba Allahu pokoravati: • strahom i iskrenošću u djelima pokornosti, • zadovoljstvom prema Njegovoj odredbi, • strpljivošću na Njegovim iskušenjima i belajima, • zahvalnošću na Njegovim blagodatima i • skromnošću prema Njegovim davanjima! Uzvišeni Allah kaže: „Ko nije zadovoljan Mojom odredbom i nije strpljiv na Mojim iskušenjima i nije zahvlan na Mojim blagodatima i nije skroman prema Mojim darovima, pa nek sebi traži gospodara mimo Mene!“ Neki čovjek se poželio Hasanu el-Basriju, Allah mu se smilovao, riječima: „Ne nalazim slasti u pokornostima (i ibadetima)!“ Pa mu je Hasan na to odgovorio: „Vjerovatno si gledao u lice nekog čovjeka koji se ne boji Allaha!“ Drugi čovjek se istom žalbom, to jest da u pokornostima ne nalazi slasti, požalio Ebu Jezidu el-Bistamiju, Allah mu se smilovao, na što mu je on rekao: „Zato što ti robuješ ibadetima, a ne robuješ Allahu. Robuj Allahu kako bi u ibadetima našao slasti!“ Prenosi se da je neki čovjek stao na namaz i kada je došao do riječi: „Samo se Tebi klanjamo“, zamislio se o tome da li on stvarno samo robuje Allahu, pa je, u svojoj tajni (sirru), bio pozvan: „Lažeš, ti robuješ stvorenjima!“ Pa se pokajao i izolovao od svijeta. Ponovo je otpočeo s namazom i kada je došao do riječi: „Samo se Tebi klanjamo“, opet je bio pozvan: „Lažeš, nego ti robuješ onome što od imetka posjeduješ!“ Potom je sve ono što je posjedovao podjelio kao sadaku. Onda je ponovo otpočeo s namazom i kada je došao do riječi: „Samo se Tebi klanjamo“, opet je bio pozvan: „Lažeš, nego ti robuješ svojoj odjeći!“ Pa je i odjeću podjelio kao sadaku osim onoga što je ostalo na njemu. Zatim je ponovo stao na namaz i kada je došao do riječi: „Samo se Tebi klanjamo“, bio je pozvan: „Sad si iskren! Ti se samo svome Rabbu klanjaš!“ U djelu Revneku’l-Medžâlis je zapisano da je jedan čovjek nekome posudio svoju vreću. Međutim, nije se mogao sjetiti kome ju je posudio. Pa kada je stao na namaz odmah se sjetio. Pošto je predao selam rekao je svome slugi da ode do tog i tog čovjeka i da od njega vrati vreću natrag. Sluga ga je upitao: „Kad si se sjetio?“ „Kad sam bio na namazu.“, odgovorio je. Sluga mu tada reče: „Moj gospodine, tražio si vreću, a ne Stvoritelja!“ Pa ga je vlasnik, zbog bereketa njegovog imana, pustio na slobodu. Zato pametan čovjek treba ostaviti dunjaluk, a robovati Allahu. Treba razmišljati o onome što ga čeka i téžiti ahiretu. Kao što Uzvišeni Allah kaže: „Onome ko bude želio nagradu na onom svijetu – umnogostručit ćemo mu je, a onome ko bude želio nagradu na ovom svijetu (tj. dunjalučka uživanja kao što su odjela, jela i pića) – dat ćemo mu je, ali mu na onom svijetu nema udjela.“ (eš-Šura, 20), zato što mu je iz srca isčupana ljubav prema ahiretu. Zbog togaje Ebu Bekr es-Siddik, r.a., radiVjerovjesnika, a.s., tajno podjelio 40.000 zlatnika, a i javno 40.000 zlatnika, tako da mu nije ništa ostalo. Poslanik, a.s., se okretao od dunjalučkih prohtjeva, kao i članovi njegovog ehl-i bejta (porodice). Zbog toga se djevojačko rùho sejjide Fatime ez-Zehre, r.a., kada ju je Poslanik, a.s., udao za hazreti Aliju, sastojalo od uštavljene ovčije kožice i kožnog jastuka koji je bio ispunjen palminim vlaknima. Autor: Imam Gazali

15.12.2009.

Stvarna ljubav

Pokušavajući dosegnuti ovu temu, ovdje ćemo ponuditi nekoliko definicija ljubavi koja je bezinteresna u ovosvjetskom pogledu i isključivo je vezana za Allaha Uzvišenog i Njegove odabrane robove. Stanje u kojem Allah želi da Svoga roba počasti Svojom blizinom i posebnim odlikama naziva se mehabbet. Sufije kazuju kako je Allahova ljubav prema robu, ustvari, Njegovo hvaljenje tog roba i obasipanje blagodatima. Neki su mehabbet definisali i kao naklonost ljudi jednih prema drugima i opuštenost jednih uz druge ili stanje koje osjeća onaj koji voli prema objektu svoje ljubavi. Po nekima sama riječ mehabbet je izvedena iz riječi habab a koja ima značenje „bujice poslije kiše“. Ovo bi značilo da ljubav podrazumijeva srčanu uznemirenost i veliku želju za susretom sa onim koga se voli. Upitan o mehabbetu Džunejd je rekao: „Mehabbet se ogleda u tome da se svojstva onoga koji voli zamijene svojstvima voljenog. Ovim je htio ukazati na to da Voljeni zavlada čitavim bićem onoga koji Ga voli tako da njegovo srce bude obuzeto spominjanjem svojstava Voljenog i potpunim zanemarivanjem svojih svojstava i osjećanja.“ Zato se kaže: „Oni koji vole Allaha su pridobili i ovosvjetske i onosvjetske počasti, jer je Poslanik, a.s., rekao: ‘Čovjek je s onim koga voli.’“ Dinska ljubav među Allahovim robovima Jedan od vrhunskih stepena vjerovanja jeste ljubav radi Allaha. Komentarišući ajete u kojima se spominju Allahove evlije, Ibn Kesir prenosi predaju u kojoj se kaže: „Oko Arša su načičkane minbere od svjetla sa ljudima na njima u odjeći i licima od svjetla. Nisu to ni vjerovjesnici ni šehidi, ali njihov položaj priželjkuju i vjerovjesnici i šehidi. Zamoljen riječima: ‘Allahov Poslaniče, opiši nam ih!’, Poslanik, a.s., je rekao: ‘To su oni koji se u Allahovo ime vole, u Allahovo ime druže i u Allahovo ime obilaze.’“ Ljubav radi Allaha kako na ovom svijetu, donosit će plodove i na budućem. Allahov Poslanik, a.s., kazuje: „Sedmerica su onih koje će Allah staviti u Svoj hlad na dan kada neće biti drugog hlada do Njegovog: pravedan vladar, mladić koji svoju mladost provodi čineći ibadet Allahu, dž.š., čovjek čije je srce vezano za džamiju od kada iz nje izađe dok se u nju ponovo ne vrati, dvojica ljudi koji se u ime Allaha vole pa se u to ime i sastaju i rastaju, čovjek koji se u samoći sjeti Allaha pa mu tako poteku suze, čovjek kome se ponudi ugledna i lijepa žena pa joj kaže: ‘Ja se bojim Uzvišenog Allaha!’ i čovjek koji podjeli sadaku, krijući to toliko da mu lijeva ruka ne zna šta daje desna.“ Edebi u bratskoj ljubavi Polazeći od šerijatske osnove u biranju osobe za dinskog brata pretpostavka je da je posve psihički zdrava osoba. Druga važna stvar na koju ćemo staviti težinu jeste edeb, tj. da je osoba odgojena tako da nećemo strahovati od njene eventualne štete. Treća stvar, također jako bitna, jeste da je osoba bogobojazna (muttekija). Ovo sve podrazumijeva spremnost izabrane osobe na svaku eventualnu žrtvu. Ebu Hurejre, r.a., prenosi da mu je došao jedan čovjek i rekao: „Htio bih se s tobom, u ime Allaha, pobratimiti.“ Pa ga je Ebu Hurejre pitao: „Znaš li ti kakve su dužnosti prema pobratimu?“ Na što mu je ovaj rekao: „Upoznaj me sa njima!“, pa mu je rekao: „Da na svoj dinar i dirhem nemaš od mene veće pravo.“ Čuvši to, čovjek je odgovorio: „Nisam još dostigao takav stupanj.“, te mu je Ebu Hurejre rekao: „Onda me se prođi!“ Od edeba prema svome dinskom bratu, kada je u pitanju dinska ljubav, jeste i to da se savjetuje van društva kako ne bi bio osramoćen. Imam Šafija je govorio: „Ko svoga brata savjetuje tajno, taj ga krasi i kako treba savjetuje, a ko ga savjetuje javno, taj ga sramoti i ocrnjuje.“ Ovdje ćemo napomenuti i obavezu prema svome bratu koja podrazumijeva i nedruženja sa njegovim neprijateljem. U tom smislu imam Šafija je rekao: „Ako se tvoj prijatelj povinuje tvome neprijetelju, obojica su ti neprijatelji.“ Od znakova dinskog bratsva su i sljedeći. Da tu nema ukočenosti i pretvaranja, jer Muhammed, a.s., kaže: „Ja i pobožni sljedbenici moga ummeta smo daleko od toga da bi se pretvarali.“ U praktičnom smislu neki od islamskih alima su kao primjer navodili da ukoliko se čovjek komotno može kretati u kući svoga dinskoga brata: slobodno jede sa njegovom čeljadi, klanja, spava i obavlja ostale potrebe – ovo je pokazatelj potpunog dinskog bratstva. U protivnom, riječ je samo o pretvaranju. Sa odlaskom sa ovoga svijeta dinsko bratstvo se ne prekida jer vjernik čini dovu za svog brata koji je u kaburu i nakon što su ga njegovi krvni srodnici napustili. On u tamnoj noći u svojim dovama spominje dotičnog i moli Allaha da mu oprosti. Muhammed, a.s., kaže: „Kada čovjek u odsustvu svoga brata za njega nešto zamoli, melek kaže: ‘I tebi isto to.’“ Ljubav spram Allaha i Njegovog poslanika U piramidi bezinteresnih ljubavi, svakako je na vrhu ili prvom mjestu ljubav spram Allaha, dž.š., i Njegovog Poslanika, a.s. Od Ebu Hurejre, r.a., se prenosi da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: „Ko priželjkuje i voli susret sa Allahom i Allah voli susret sa njim, a ko ne voli i ne želi susret sa Allahom, ni Allah ne voli susret sa njim.“ Od Enesa ibn Malika, r.a., se prenosi da je Vjerovjesnik, a.s., prenio od Džibrila, a on da je njegov Gospodar rekao: „Onaj ko ponizi i nipodaštava Mog evliju, taj Me pozvao na rat! Ni oko čega se ne ustežem kao što se ustežem da uzmem dušu Svome robu vjerniku koji ne voli smrt, a ja ne želim da ga povrijedim, mada je smrt neizbježna! Moj rob Mi se ne približava ničim što Mi je draže od provođenja onog čime sam Ga obavezao. Moj rob Mi se stalno približava nafilama sve dok ga ne zavolim, a kada ga zavolim, postajem njegov sluh i vid, podrška i pomoć.“ Muhammed, a.s., kaže: „Kada Allah zavoli Svoga roba, kaže Džibrilu: ‘Džibrilu, volim tog čovjeka pa ga i ti voli!’ Džibril ga zavoli, a onda Džibril kaže onima na nebesima: ‘Allah voli tog i tog čovjeka, pa ga i vi volite!’ Zavole ga nebeski stanovnici, a onda on postane omiljen i kod stanovnika Zemlje.“ Ahmed el-Harraz je rekao: „Usnio sam Muhammeda, a.s., i rekao mu: ‘Božiji Poslaniče, oprosti mi, ljubav prema Allahu me je obuzela pa sam zapostavio ljubav prema tebi.’ On, a.s., je rekao: ‘O ti zasljepljeni, ko voli Allaha voli i mene.’“ Na kraju, spomenut ćemo i onaj poznati slučaj Sulejmana, a.s., i vrapca koji se udvarao ženki, želeći ukazati specifičnost ovog stanja i njegovih posljedica. U ljubavnom zanosu vrabac se udvarao ženki a Sulejman, a.s, je slušao i razumijevao taj govor. U jednom trenutku vrabac je rekao: „Kad bih htio srušio bih ovaj šator na Sulejmana, a.s.“ Nakon toga Sulejman, a.s., ga je pozvao i upitao: „Šta te navelo da kažeš to što si rekao?“ Vrabac mu je odgovorio: „Allahov Poslaniče, zaljubljenima se ne uzima za zlo ono što kažu.“, na što mu je Sulejman, a.s., reče: „Istinu si rekao.“. Autor dr. Džemail Ibranović

13.12.2009.

Obiljezavanje mevluda

Potpuna hvala pripada samo Allahu! Neka je salavat i selam na Njegovog Miljenika, a.s., ehl-i bejt, ashabe i sve odabrane robove, a potom: Kakav je šeriatski propis u vezi sa za obilježavanjem mevluda (rođenja Muhammeda a.s.)? Da li je to obilježavanje pohvaljeno ili pokuđeno? I da li će onaj koji to bude praktikovao, biti nagrađen ili ne? Moj odgovor na postavljeno pitanje glasi: Osnova obilježavanja mevluda, a koja se sastoji u okupljanju muslimana, učenju Kur'ana, recitovanju veličanstvenih događaja u vezi sa Vjerovjesnikovim, a.s., dolaskom na ovaj svijet i postavljanju sofre, ne pridodavajući spomenutom ništa što je pokuđeno, jeste jedan od lijepih običaja za koji će onaj ko ga bude praktikovao biti nagrađen, jer se takvim obilježavanjem mevluda iskazuje poštovanje prema Vjerovjesniku, a.s., i pokazuje radost i sreća zbog njegovog, a.s., rođenja. Obilježavanje mevluda prvi je u praksu uveo vladar Irbila (Irak), el-Muzaffer Kevkeberi bin Zejnuddin Ali ibn Bektekin, jedan od slavnih vladara i darežljivih velikana, koji je iza sebe ostavio mnoge lijepe tragove (hajrāte). Između ostalih je i velika džamija Muzaferija u podnožju brda Kasjon. Hafiz Ibn Kesir u svom djelu 'Et-Tarih' o njemu veli: „Obilježavao je mevlud-i šerif u rebi'u'l-evvelu na izuzetan način. Bio je oštrouman, hrabar, neustrašiv, inteligentan i pravedan, neka mu se Allah smiluje i Svoju mu počast ukaže. Hafiz Ebul-Hattab ibn Dihje napisao mu je jedan svezak o Vjerovjesnikovom, a.s., rođenju pod naslovom 'Et-Tenvir fi mevlidi'l-beširi'n-nezir', pa ga je ovaj zbog toga nagradio sa 1.000 zlatnika. Dugo je trajala el-Muzafferova vladavina, a smrt ga je zadesila dok je držao opkoljenim krstaše u gradu Akki, 630. god. Bio je lijepog morala i dobre duše.“ Unuk Ibnul-Dževzija, u djelu 'Mir'ātu-z-Zemān', kaže: „Neki ljudi koji su prisustvovali el-Muzafferovim soframa prilikom obilježavanja mevluda, nabrojali su da se na tim soframa nalazilo po 5.000 pečenih ovaca, 10.000 pečenih pilića, 100.000 zdjela kajmaka i 30.000 tanjira halve. Na tim mevludima prisustvovali su poznati učenjaci koje je darežljivi vladar nesebično darivao. Svake godine za obilježavanje mevluda utrošio bi 300.000 zlatnika. Održavao je i musafirhanu, u koju je primao goste sa svih strana, a za koju je godišnje odvajao 100.000 zlatnika. Također je svake godine od krstaša otkupljivao, u vrijednosti 200.000 zlatnika, zarobljene muslimane. Za dva harema (Mekku i Medinu) te vodovod u Hidžazu, godišnje bi izdvajao 300.000 zlatnika. I sve to, van tajnih izdvajanja. Njegova žena, Rabija-hatun, kći Ejjubova, a sestra velikog islamskog osvajača Salahudina, pričala je da je njegova košulja bila od grubog pamuka, koja nije vrijedila ni 5 srebrenjaka. Ona ga je zbog toga prekoravala, a on bi joj odgovarao: „Bolje je nositi košulju od 5 srebrenjaka, a ostalo podijeliti, nego nositi skupocjenu odjeću ne dijeleći siromasima i nevoljnicima.“ Ibn Hallikan, u biografiji o hafizu Ebul-Hattabu ibn Dihjetu (piscu mevluda), veli: „Bio je od vrsnih učenjaka i istaknutih ličnosti. Došao je iz Magriba, potom je jedno vrijeme boravio u Šamu, a 604. god. nastanio se u Irbilu. Tu je zatekao čuvenog vladara el-Muzaffera koji je pridavao veliku pažnju obilježavanju mevluda, pa mu sroči zbirku mevluda koju nazva 'Et-Tenvir fi mevlidi'l-beširi'n-nezir', i koju je pred njim lično izrecitovao. Vladar el-Muzaffer ga zbog toga nagradi sa 1.000 zlatnika. Sam hafiz Ibn Dihje je rekao: „Pročitao sam mevlud pred sultanom el-Muzafferom 625. god., na šest sijela (medžlisa).“ Šejh Tadžuddin Omer ibn Ali el-Lahmi es-Sekenderi, poznat kao el-Fākihani, jedan od potonjih malikijskih učenjaka, zagovara da je obilježavanje mevluda pokuđena novotarija. O tome je napisao traktat pod naslovom 'El-Mevrid fi'l-kelami ala ameli'l-mevlid'. Ovdje ću spomenuti traktat doslovno navesti, zasebno komentarišući svaki njegov stav. El-Fakihani, da mu se Allah smiluje, napisao je sljedeće: „Hvala Allahu Koji nas je uputio na slijeđenje prvaka svih poslanika, a.s., Koji nas je podržao u očuvanju vjerskih vrijednosti i Koji nam je olakšao slijeđenje ispravnih prethodnika, pa nam se srca ispuniše svijetlom šerijatskog znanja i jasnom istinom, očistivši nam nutrinu od svega negativnoga i uvođenje novotarija u vjeri. Zahvaljujem Mu na blagodati jekinskog svijetla i na tome što nam je omogućio da se držimo Najčvršćeg užeta - Kur'ana. Svjedočim da nema Boga osim Allaha, Jedinog, Koji nema ortaka i svjedočim da je Muhammed, a.s., Njegov rob i Njegov poslanik, prvak svih prvih i potonjih, neka je Allahov salavat na njega, njegovu porodicu, njegove ashabe, njegove čiste žene – majke vjernika, sve do Sudnjega dana! A potom: Od strane jedne grupe pobožnih ljudi ponavlja se pitanje vezano za okupljanje onih koji u mjesecu rebi'u'l-evvelu obilježavaju mevlud. Da li to obilježavanje ima utemeljenja u šerijatu ili je to novotarija koja se uvukla u vjeru? Na ovo pitanje tražili su decidan odgovor uz argumentaciju. Pa, tražeći od Allaha uputu, velim: Nije mi poznato da za obilježavanje mevluda ima ikakvo utemeljenje u Kur'anu ili Sunnetu. Ta praksa nije prenesena ni od jednog učenjaka koji se smatra uzorom u ovom ummetu, niti od nekoga ko se striktno pridržavao tradicije. Obilježavanje mevluda je novotarija koju su izmislile lijenčine, neradnici i oni koji vole puniti svoje stomake. Dokaz da je obilježavanje mevluda novotarija je u činjenici da postoji samo pet fikhskih pravila, tj.: vadžib, mendub, mubah, mekruh i haram. Obilježavanje mevluda zasigurno nije vadžib (naredba), a niti je mendub (preporučena, poželjna radnja). Jer, mendub je ono čije izvršenje šeriat preporučuje, ali ne ukorava onoga ko ga izostavlja. A obilježavanje mevluda šarijat nije dozvolio, niti su to praktikovali ashabi, ni pobožni tabiīni, koliko ja znam. Ovo je moj odgovor, pred Allahom, vezan za obilježavanje mevluda, ako sam za to upitan. Obilježavanje mevluda ne može biti ni mubah (dozvoljeno), jer novotarisanje u vjeri nije dozvoljeno, u čemu se slažu svi muslimani. Stoga, nije ostalo ništa osim da obilježavanje mevluda može biti ili mekruh (pokuđeno) ili haram (strogo zabranjeno). U tom smislu, objašnjenje ćemo ponuditi u slijedeća dva slučaja. U prvom slučaju pretpostavimo da to čini čovjek iz svog imetka, za svoju porodicu i prijatelje, ne sjedajući pri tome za sofru i ne čineći nikakve grijehe. Ovakva situacija je pokuđena novotarija, jer to niko od prijašnjih pokornih robova, koji su učenjaci i fekihi islama, svjetiljke vremena i ukrasi mjesta, nije radio. U drugom slučaju okupljanje obuhvata i griješenje, pa se nekome udjeljuje a drugoga, usljed gledanja takve nepravde, zaboli srce. A učenjaci su rekli: „Uzimanje imetka sa stidom je kao i njegovo uzimanje sabljom.“ Pogotovo ako se uz to još doda i sviranje zabranjenih instrumenata i puni stomaci, potom djevojke, i sve to čineći tako da se miješaju muškarci i mladići sa ženama zavodnicama, bilo da se one nalaze pomiješane s muškarcima ili da ih one gledaju sa nekog višeg mjesta. Zatim se tu javlja i ples koji dovodi do utonuća u zabavi i do zaborava na Sudnji dan. Isto je i ako bi se žene same sastale pa uz pjesme aplaudirajući i svirajući podigle svoje glasove, ili da poodignu glasove pri učenju Kur'ana ili zikira koji šerijatom nije dozvoljen, zanemarivajući Njegove riječi: „Gospodar tvoj je, zaista, u zasjedi“. Nema nikoga a da neće reći da je ovakvo okupljanje haram. Niko od onih koji drže do ljudskosti ovako nešto ne smatra pohvaljenim. To je dozvoljeno samo kod onih čija su srca mrtva i koji grijehe smatraju sitnicama. Oni ovakva okupljanja čak smatraju ibadetom, a ne pokuđenim i zabranjenim radnjama. Na ovo samo možemo reći: Svi smo mi Allahovi i Njemu se vraćamo. Islam je počeo sa pojedincima (garibima) i sa pojedincima će i završiti. Lijepo veli šejh el-Kušejri kada kaže, a u čemu se sa njim potpuno slažemo: Loše postade dobrim a dobro zlim u ovim našim teškim danima. Ljudi od znanja poniženi postadoše a neznalci pohvaljeni i paše. Al' tačno je da oni skrenuše sa istine, što rade, običaj prethodnika to nije. Pa rekoh čestitim, ljudima takvaluka i vjere, kad se poveća ova opasnost i šteta: Ostajte ustrajni, došlo je vaše vrijeme, vrijeme prave samoće i gurbeta. Divno je rekao i imam Ebu Amr ibn El-'Ala: „Ljudi će biti u dobru sve dok ne budu sobom opčinjeni.“ Na kraju, treba znati i to da je mjesec u kojem je Vjerovjesnik, a.s., rođen, a to je rebi'u'l-evvel, i mjesec u kome je Vjerovjesnik, a.s., preselio na Ahiret, tako da radovanje u ovom mjesecu nije preče od tugovanja u njemu. To je ono što smo kazati imali, a od Allaha molimo da nam to i ukabuli.“ Ovo je sve što je naveo el-Fakihani u svom spomenutom traktatu, a ja velim: Što se tiče njegovih riječi: „Nije mi poznato da za obilježavanje mevluda ima ikakvo utemeljenje u Kur'anu ili Sunnetu“, na te riječi, odgovara se: Nepoznavanje nečega ne podrazumijeva i njegovo ne postojanje. Hafiz Ibn Hadžer je za obilježavanje mevluda našao utemeljenje u sunnetu, a i ja sam našao još i drugo utemeljenje koje ću kasnije spomenuti. Na njegove riječi: „Nego je obilježavanje mevluda novotarija koju su izmislile lijenčine, neradnici i oni koji vole da pune svoje stomake“, odgovor je: Već je prije rečeno da je obilježavanje mevluda uveo učeni i pravedni vladar, koji je time imao namjeru približavanja Allahu, dž.š. Na tim obilježavanjima su prisustvovali učenjaci i dobri robovi, koji na takva obilježavanja nisu gledali s negodovanjem. Takvom načinu obilježavanja mevluda je bio zadovoljan i hafiz Ibn Dihje koji je i napisao zbirku mevluda. Ovo su sve bili pobožni učenjaci koji su obilježavanjem mevluda bili zadovoljni, koji su to pohvalili i ni jednom riječju nisu negodovali. „A niti je mendub (preporučena, poželjna radnja). Jer, mendub je ono čije izvršenje šerijat preporučuje, ali ne ukorava onoga ko ga izostavlja.“ Na ovaj stav odgovara se: Traženje izvršenja kod menduba nekada je tekstom a nekada analogijom (kijasom). Po ovom pitanju, iako nema teksta, ipak, postoji analogija, i to na osnovu dva temelja koja ćemo kasnije spomenuti. Njegove riječi: „Obilježavanje mevluda ne može biti ni mubah (dozvoljeno), jer uvođenje novotarija u vjeri nije dozvoljeno, u čemu se slažu svi muslimani“, su riječi koje se nemogu prihvatiti, jer se novotarija ne vezuje samo za haram ili mekruh, pošto evidentno postoje i novotarije koje su mubah, mendub ili vadžib. En-Nevevi u djelu 'Tehzibu'l-Esmai ve'l-Lugat' veli: „Novotarija u šerijatu je uvođenje nečega što nije bilo u doba Vjerovjesnika, a.s., a dijeli se na lijepu (hasene) i ružnu (kabiha).“ Imam Izzuddin b. Abdu's-Selam u svom djelu 'El-Kavaid' veli: „Novotarija se dijeli na onu koja je obavezujuća (vadžib), zabranjena (haram), pohvaljena (mendub), pokuđena (mekruh) i dozvoljena (mubah). Koja je od ovih novotarija u pitanju saznaje se tako što se novotarija izloži pred šerijatska pravila. Ako novotarija ulazi pod pravila vadžiba, onda je ona obavezujuća (vadžib), ako ulazi pod pravila harama onda je ona zabranjena (haram), ako ulazi pod pravila menduba, onda je ona pohvaljena (mendub), ako ulazi pod pravila mekruha, onda je ona pokuđena (mekruh) i ako ulazi pod pravila mubaha, onda je ona dozvoljena (mubah).“ Potom je za svaku vrstu novotarije naveo primjere, a za pohvaljenu (mendub) novotariju naveo je primjere gradnje kasarni, medresa i svih dobrotvornih ustanova koja nisu postojala u doba Vjerovjesnika, a.s. U djelu 'Menākibu'š-Šāfiī', el-Bejheki, svojim lancem prenosilaca, bilježi da je Imami Šafija rekao: „Dvije su vrste novotarija (bid'ata). Jedna je ona koja je oprečna Kur'anu, sunnetu, eseru i idžmāu, i to je novotarija koja vodi u zabludu. Druga je ona koja vodi dobru, koja nije oprečna spomenutim izvorima. Takva novotarija ne može biti pokuđena. Na primjer, Omer, r.a., je za teraviju u noćima ramazana rekao: „Divna li je ovo novotarija“, što podrazumijeva da je ta novotarija uvedena u praksu nakon što nije postojala...“ Iz svega navedenoga jasno se vidi da el-Fakihanijev stav nije tačan kada kaže: „Obilježavanje mevluda ne može biti ni mubah (dozvoljeno), jer uvođenje novotarija u vjeri nije dozvoljeno, u čemu se slažu svi muslimani“, jer tačno je to da je obilježavanje mevluda novotarija, ali je to novotarija koja nije oprečna ni Kur'anu, ni sunnetu, ni eseru, niti idžmau, pa je obilježavanje mevluda „novotarija koja ne može biti pokuđena“, kako se izrazio Imami Šafija. Obilježavanje mevluda spada pod dobročinstvo (ihsan) koje, doduše, nije bilo poznato u doba ashaba, jer je djeljenje hrane, pri tome ne čineći grijehe, bez sumnje dobročinstvo i to je „pohvaljena novotarija“ (el-bid'atul-mendūbe), kako se izrazio Ibn Abdu's-Selam. Njegove riječi: „U drugom slučaju okupljanje obuhvata i griješenje...“, su sasvim tačne, međutim, zabrana takvog okupljanja je zbog zabranjenih stvari koje su pridodate mevludu, a ne zbog samog okupljanja radi iskazivanja veselja obilježavanjem mevluda. Jer, kada bi se takve zabranjene stvari pridodale na primjer džumi-namazu, i tada bi one bile odvratne i ružne. Ali to nikako ne može značiti da to važi i za samo okupljanje radi džume-namaza, kako što je sasvim jasno. Neke od ružnih situacija smo vidjeli i u noćima ramazana pri okupljanju ljudi radi teravih-namaza. Pa je li moguće proglasiti haramom okupljanje ljudi radi obavljanja teravije zbog toga što se usljed toga okupljanja ponekad pridodaju loše stvari?! Ne, nego mi kažemo: Okupljanje radi obavljanja teravije se temelji na sunnetu i namjeri približavanja Allahu, dž.š., a sve što se od ružnih stvari pridoda, te pridodate stvari su ružne. Stoga kažemo: Okupljanje ljudi radi obilježavanje mevluda se temelji na mendūbu i namjeri približavanja Allahu, dž.š., a sve negativne stvari koje se tome pridodaju, zabranjene su i pokuđene. Na riječi: „Treba znati i to da je mjesec u kojem je Vjerovjesnik, a.s., rođen, a to je rebiu'l-evvel, i mjesec u kome je Vjerovjesnik, a.s., preselio na Ahiret, tako da radovanje u ovom mjesecu nije preče od tugovanja u njemu“, ovako se može odgovoriti: Vjerovjesnikovo, a.s., rođenje je najveća blagodat prema nama, a Vjerovjesnikovo, a.s., preselenje na Ahiret je naša najveća nevolja (musibet). A šerijat podstiče na izražavanje zahvale na blagodatima, a na strpljenje pri musibetima. Tako šerijat zapovijeda klanje akike pri rođenju djeteta izražavajući time zahvalu i veselje zbog novorođenčeta, dok to ne naređuje prilikom preselenja na Ahiret, čak zabranjuje i naricanje i pokazivanje očaja. Šerijatska općenita pravila upućuju na to da je lijepo u mjesecu rebi'u'l-evvelu pokazati veselje zbog Vjerovjesnikovog, a.s., rođenja, a ne pokazivati žalost zbog toga što je u tom mjesecu bilo i njegovo preselenje na Ahiret. Ibn Redžeb el-Hanbeli u djelu 'El-Letaif' prekorava rafidije zbog toga što su Dan ašure uzeli za dan tugovanja, jer je u tom danu ubijen hazreti Husejn. Allah i Njegov poslanik, a.s., nisu naredili da se dani stradanja vjerovjesnikā uzimaju kao dani žalosti, pa kako bi se to onda moglo praktikovati u vezi nekoga ko je ispod stupnja vjerovjesništva?! Takođe se i imam Ebu Abdullah Ibnul-Hādž u svom djelu 'El-Medhal ala ameli'l-mevlid' vrlo precizno izrazio po pitanju obilježavanja mevluda. Suština njegovog govora je u tome da on smatra pohvaljenim izražavanje zahvalnosti na blagodatima, a odvratnim i ružnim sve ono što se ubraja u zabranjene i pokuđene stvari. Šejhu'l-islam, hafiz Ebul-Fadl Ibn Hadžer bio je upitan o obilježavanju mevluda, pa je ovako odgovorio: „Obilježavanje mevluda je novotarija, jer nije preneseno da su to praktikovali ispravni prethodnici (selef-i salih) iz prva tri stoljeće islama. Međutim, obilježavanje mevluda obuhvata mnoge lijepe stvari, ali i one suprotne njima. Za onoga ko se drži lijepih stvari, a izbjegava ružne, za njega je obilježavanje mevluda lijepa novotarija (bid'a hasne), a u suprotnom, nije.'' Obilježavanje mevluda, po mom mišljenju, može se praktikovati na osnovu čvrstog temelja koji se nalazi u zbirkama Buharije i Muslima, a vezan je za slučaj kada je Vjerovjesnik, a.s., došao u Medinu i zatekao židove da poste Dan ašure. Onda ih je upitao zbog čega to čine, a oni su mu odgovorili da je to dan u kojem je Allah utopio faraona, a spasio Musāa, a.s., pa oni taj dan poste iz zahvalnosti prema Uzvišenom Allahu. Iz spomenutog slučaja može se izvući zaključak da je zahvaljivanje Allahu u određenom danu zbog određene blagodati koju je u tom danu poslao, ili zbog nevolje koju je u tom danu odagnao, dozvoljen čin. I da se taj dan svake godine može provoditi u zahvaljivanju Allahu, dž.š., kroz razne ibadete: namaz, post, sadaku, učenje Kur'ana, itd. A ima li veće blagodati od slanja Vjerovjesnika, a.s., vjerovjesnika milosti, u tom rebi'u'l-evvelskom danu?! Na osnovu spomenutog događaja, najbolje bi bilo tražiti upravo 12. rebi'ul-evvel, kako bi se propis podudario sa pričom o Musau, a.s., na Dan ašure. Neki obilježavaju mevlud u bilo kojem danu rebi'u'l-evvela, a neki i izvan tog mjeseca. To je ono što je vezano za samo utemeljenje obilježavanja mevluda. A što se tiče načina obilježavanja mevluda potrebno je ograničiti se na ono iz čega se razumije zahvaljivanje Allahu, dž.š. od onoga što smo naprijed spomenuli, kao što je učenje Kur'ana, postavljanje sofre, dijelenje sadake, recitovanje stihova u pohvalu Vjerovjesniku, a.s., kao i pobožnih stihova koji će pokrenuti srca na činjenje dobrih djela i postizanje ahiretske sreće. Nema štete od onoga što se pri obilježavanju mevluda pridodaje od zabave i veselja ukoliko se to radi na dozvoljen način, jer taj dan zaslužuje da se u njemu osjeća radosno i veselo. Međutim, ukoliko se to čini na način koji je zabranjen (haram) ili pokuđen (mekruh) onda se to mora spriječiti, kao što treba spriječiti i ono što se čini a suprotno je onome što je preče (hilafu'l-evla).“ Utemeljenost obilježavanja mevluda, po mom mišljenju, može se vezati i za slučaj koji bilježi el-Bejheki od Enesa, r.a., da je Vjerovjesnik, a.s., nakon što je postao vjerovjesnikom, za sebe zaklao akiku. Iako se navodi da je to za njega već bio uradio njegov djed Abdu'l-Muttalib, kada mu je bilo sedam dana. Poznato je da se akika ne ponavlja dva puta, pa se iz Vjerovjesnikovog, a.s., postupka može razumjeti da se Vjerovjesnik, a.s., ovim činom htio zahvaliti Allahu, dž.š., na tome što ga je odredio da bude vjerovjesnik milosti svim svjetovima i zakonodavac svom ummetu. Slično ovome je i činjenica da je Vjerovjesnik, a.s., donosio salavat na samog sebe. Zbog svega navedenog lijepo (mustehab) je i nama da iskažemo zahvalnost za njegovo rođenje tako što ćemo se u džemat okupiti, postaviti sofru i činiti druga dobra djela, pokazujući time svoju sreću. Vidio sam da je i imam u kiraetima, hafiz Ibn Džezeri, u svome djelu 'Urfu't-tarif bi'l-mevlidi'š-šerif' napisao: „Ebu Leheb je nakon njegove smrti bio viđen u snu, i tom prilikom je bio upitan: 'Kako je tvoje stanje?' Odgovorio je: 'Ja sam u vatri, međutim, svake noći uoči ponedjeljka, olakša mi se, pa se između prstā napijem vode koliko je ovo – pokazujući na vršak prsta – a to je zbog toga što sam oslobodio robinju Suvejbu nakon što me je obradovala rođenjem Vjerovjesnika, a.s., i zbog toga što mu je pomogla pri dojenju.'' Ako je Ebu Leheb kao nevjernik, radi koga je spuštena kur'anska sura koja ga ukorava, dobio nagradu u vatri jer se obradovao te noći kad je Vjerovjesnik, a.s., bio rođen, pa kakvo li je onda stanje muslimana, koji potvrđuje monoteizam (tevhid), koji je od ummeta Vjerovjesnikovog, a.s., kad se obraduje zbog njegovog, a.s., rođenja, pa učini dobrih djela onoliko koliko bude u stanju iz ljubavi prema Vjerovjesniku, a.s.?! Njegova nagrada od Plemenitog Allaha za to će biti da će ga Svojom dobrotom uvesti u džennetske ljepote.“ Počašćeno vrijeme Ibnul-Hādž veli: „Ako neko upita o mudrosti da je Vjerovjesnik, a.s., rođen u ponedjeljak u rebi'u'l-evvelu, a ne u mjesecu ramazanu u kome je počelo objavljivanje Kur'ana i u kome je Lejletul-kadr, ni u svetim mjesecima (el-ešhuru'l-hurum), niti petnaeste noći Ša'bana (Lejletu'l-berat), niti u petak a niti uoči petka, treba mu odgovoriti sa četiri činjenice. Prvo: u hadisu je navedeno da je Uzvišeni Allah u ponedjeljak stvorio drveće i bilje. U tome postoji velika naznaka, pošto se stvaranjem žitarica, usjeva, voća i drugih plodova produžuje opstanak ljudskoga roda. Drugo: riječ rebī znači proljeće, što ukazuje na optimizam i pozitivnu nadu. A Ebu Abdurrahman es-Sakli veli da svaki čovjek ima udio od svog imena. Treće: Kao što je proljeće najumjerenije i najljepše godišnje doba, tako je i Vjerovjesnikov, a.s., šerijat najprihvatljiviji i najljepši zakon. Četvrto: Mudri Allah je htio da Vjerovjesnikom, a.s., počasti vrijeme u kojem je rođen, a da je rođen u nekom od odabranih vremena koja smo naprijed spomenuli, neko bi mogao pogrešno misliti da je tim vremenom počastio Vjerovjesnika, a.s. Ovim i završavam. Neka je potpuna hvala i zahvala Uzvišenom Allahu! Autor: Imam Es-Sujuti

20.11.2009.

Hazreti Alijina oporuka sinu Hasanu

Nakon Bitke na Sifinu, hazreti Alija je napisao detaljnu oporuku upućenu svom sinu Hasanu. Ova oporuka može biti izvrstan vodič svakom muslimanu. Oporuka glasi ovako: "Od roditelja smrtnika koji je uvidio teškoće vremena i koji mu se predao i koji nastanjuje mezaristan – sinu koji čezne za onim što se ne može dostići, koji hodi putem onih što nestadoše, koji je podložan bolesti, koji je zatočenik vremena, žrtva tegoba, rob dunjaluka, zatočenik smrti, saveznik briga i jada, i meta nedaća. Ovaj svijet se okrenuo od mene, vrijeme me napalo, a onaj svijet mi se približio, pa se zato sada ne sjećam ničega osim sebe. Ostavim li tuđe brige i pozabavim li se samo svojima, tad me razum pozove na zaštitu od mojih želja. Zaista to pročišćava i uozbiljuje pa me vodi tamo gdje nema igre, vodi me ka Istini nenatrunjenoj lažima. Ti si dio mene, tačnije - ti si ja. Ako te šta zadesi – zadesilo je i mene i zato ti pišem savjete koji su sredstvo traženja pomoći. Sinko, oporučujem ti da se bojiš Allaha i da se držiš Njegovih odredbi. Neka se tvoje srce uvijek sjeća Njega i uvijek se drži Njegova užeta. Nijedna tvoja veza ne smije biti jača od tvoje veze sa Njim, a kako bi i mogla ako se držiš Njegova užeta. Osvijetli svoje srce namazom, umiri ga sustezanjem od požuda, ojačaj ga čvrstom vjerom, obasjaj ga mudrošću, učini ga poniznim sjećajući se smrti, ukaži mu na sve nesreće, obavijesti ga o snazi vremena, pričaj mu o drevnim narodima i o onome što ih je zadesilo. Prohodaj po njihovim naseljima i pitaj ruševine šta su im narodi činili, kuda su otišli i gdje su sada. Shvatit ćeš da su otišli od prijatelja i rodbine i da sada borave u grobovima, a i ti ćeš uskoro tamo dospjeti. Ispravi svoje pogreške i ne prodaji budući svijet za ovaj. Ne raspravljaj o onome što ne znaš i kloni se bespotrebna govora. Ne hodi stazom kojom bi mogao zastraniti i drži se sigurna puta. Budeš li naređivao dobro, bit ćeš među dobrima. Odvraćaj od zla rukom i riječima i bježi od onih koji čine zlo. Iskreno se bori na Allahovom putu i neke te ništa od toga ne odvrati. Uvijek budi na strani istine pa ma kakvoj opasnosti se radi toga morao izložiti i stalno se štiti vjerom. Allahu se predaj u svim svojim poslovima pa ćeš uvijek biti u snažnoj tvrđavi. Kad god tražiš, traži od Allaha jer je On Vlasnik svega. Traži samo ono što je dobro. Nipošto ne zaboravi ovu moju oporuku, jer je najbolji govor onaj koji je koristan. Nikakva dobra nema u znanju koje nije korisno, pa je onda neopravdano takvo znanje stjecati. Shvatih da sam ostario i oslabio, pa požurih sa oporukom prije nego me smrt spriječi da ti iznesem ono što je u mom srcu, ili mi pamet strada kao što mi je stradalo tijelo i prije nego li tebe savlada strast i svijet ovaj koji te čini tvrdoglavom devom. Srce mladića je kao neobrađena zemlja pa prima sve što se posije. Zato te želim odgojiti prije nego ti srce postane tvrdo, a tvoj um zauzet, dok si spreman primiti tuđa iskustva. Tako te želim poštediti teškoća sticanja iskustava i mukotrpnih pokušaja. Tako ćeš saznati ono što smo mi iskusili, a biće ti jasno i ono što nama možda i nije bilo. Znaj, sinak, da sam promišljao o djelima onih prije mene. Idući njihovom stazama, postao sam poput njih, kao da sam sa njima živio. Zato mogu razlučiti čisto od prljavog, korisno od štetnog. Iznijet ću ti najbolje od toga svega. Kao pravi roditelj, kanim te poučiti u vrijeme kad si uznapredovao, dok ti je čist nijet i srce tvoje dok je čisto. Mislio sam da treba započeti s podukom o Knjizi Allaha Silnog, odredbama i propisima islama, kao i onome što On zabranjuje i naređuje. Radi tebe, ne želim ići dalje od toga. Bojim se da ne zapadneš u nejasnoće kao što su drugi zapali slijedeći svoje strasti i mišljenje svoje. Ne želim da tako budeš opominjan, pa te kanim ojačati pošto si sada u stanju koje bi te možda moglo odvesti u propast. Nadam se da će ti Allah podariti razboritost i da će pročistiti nijete tvoje. Zbog toga ti ostavljam ovu oporuku koju trebaš smatrati obavezom. Ne čini nikakve omaške u izvršavanju svojih obaveza i uvijek hodi stopama dobrih ljudi iz svoje porodice. Kako god ti vodiš računa o sebi danas, tako su i oni vodili računa o sebi jučer. Tako su oni opstali na pravom putu. Ukoliko se odlučiš slijediti svoj vlastiti put i stjecati iskustva kao što su i tvoji preci činili, tad to čini sa učenjem i mudrošću, a ne padanjem u sumnje i zalaženjem u rasprave. Prije nego se upustiš u takvo što, zatraži podršku Allahovu. Ne ulazi u tu dolinu prije nego li se uvjeriš da ti je srce prijemčivo i mišljenje zrelo i da je tvoj um sposoban razlučiti dobro od zla. Bez ovih preduslova, zapast ćeš u mrak i sigurno ćeš zalutati. Tragalac za istinom nikada ne smije skrenuti sa pravog puta, ne smiju ga obuzimati nikakve sumnje i ne smije tek gaziti zemlju kao što to čini slijepa deva. Sinko! Znaj da je Gospodar života podjednako i Gospodar smrti i da On oživljava i umrtvljuje kao što daje bolest i liječi. On te kuša teškoćama, ali je On tvoje konačno sklonište. Nipošto nemoj pasti na Njegovim iskušenjima. Ovaj svijet postoji i opstoji onako kako je On odredio, a čovjek će biti nagrađen onoliko koliko bude kušan i kolikim mukama bude izvrgavan. Konačna nagrada će biti na budućem svijetu o kome ništa ne znamo. Sinko! Ukoliko nešto od ovoga ne razumiješ, ne odbacuj to jer je po srijedi tvoje neznanje. Rođen si neznan pa si uzaznao. Mnogo je toga što ne znaš, oko čega se kolebaš i što te zbunjuje. Vremenom, sve to spoznaš. Zato se drži Stvoritelja i Davatelja opskrbe i Onog Koji te učinio potpunim. Njemu robuj, za Njim čezni i Njega se boj. Sinko moj! Znaj da niko nije donio znanja o Allahu kao što je Njegov Poslanik, neka je na njega blagoslov. Zato, neka ti on onda bude vodič i sredstvo spasenja. Sinko! Kad bi postojala kakva božanstva osim Allah, njihovi poslanici bi opet dolazili i uspostavljali njihove zakone. Ali, nema nikakvog boga osim Allaha, Jednog, Jedinog. On nema nikakvog partnera, On postoji oduvijek i postojaće zauvijek. On je Prvi i Posljednji, nema On ni početka ni kraja, Svemoćan je i Sveznajući. Zato Mu ponizno robuj i znaj da je naredio sve samo dobro i zabranio sve samo zlo. Sinak! Opisao sam ti prirodu ovoga svijeta i njegovu prolaznost. Zato upravi svoje napore i svoje misli s tim u skladu. Oni koji shvataju ovaj svijet su poput onih koji bježe iz mrskih neplodnih krajeva ka plodnim ravnicama. I ne pada im teško što na tom putu trpe teškoće, razdvojenost od prijatelja i hranu opora okusa. Svaki njihov korak ih čini bližim njihovom cilju. Ljubitelji ovog svijeta su poput onih koji su živjeli u bogatim i plodnim krajevima, pa putuju ka pustinji i bijedi. Njima je tako teško i mrsko napustiti mjesto blagostanja i iznenada dospjeti u mjesto ka kojem putuju. Njihov kraj će biti tragičan. Sinko! Učini sebe mjerilom u stvarima koje su između tebe i drugih. Što želiš sebi, želi i drugima, a što mrziš sebi, mrzi i drugima. Ako ne želiš biti tlačen, onda ni sam ne budi tlačitelj. Tretiraj druge onako kako i sam želiš biti tretiran. Ne govori o čemu nemaš dovoljno znanja i ne govori o drugima što ne bi volio čuti o sebi. Samoljublje vodi ka uništenju razuma. Pojačaj svoje napore i ne budi rizničar drugima. Dok si vođen pravim putem, budi ponizan pred Gospodarom svojim. Sigurno te očekuje dug i tegoban put i znaj da ga ne možeš izbjeći. Na tom putu, neka tvoja opskrba bude umjerena, ako se pretovariš trpit ćeš nedaće. Čini dobro koliko god možeš. Sretneš li osobu kojoj je potrebna pomoć, a koja bi mogla nositi tvoju opskrbu do Sudnjeg dana i tamo ti je vratiti, iskoristi tu priliku. Ako neko od tebe traži pozajmicu u vrijeme kad si imućan da bi ti vratio kad budeš u krizi, tad mu pozajmi. Pred tobom je put koji se pruža po strmini. Ko imadne lahko breme bit će mu lakše, a ko se dobro zaprti trpit će teškoće. U konačnici, završit ćeš u džennetu ili džehennemu. Zato, kao prethodnicu, pošalji svoja dobra djela da ti pripreme ugodan boravak na tvom konačnom odredištu. Poslije smrti nema kajanja i nema povratka na ovaj svijet. Onaj Koji je vlasnik svega na zemlji i nebesima je dopustio da Ga moliš. Šta god zatražiš, dobit ćeš. Ako hoćeš milost, dobit ćeš je. Nema nikakve prepreke između Njega i tebe. Sinko! Dobro znaj da si stvoren za vječnost. Pred tobom je smrt od koje se niko neće skloniti pa ma kuda bježao. Zato budi oprezan da te ne zatekne nespremna. Sinko! Ne ushićuj se ovim svijetom, jer je Allah obznanio njegovu bezvrijednost. Čak i svijet sam je svjestan svoje prolaznosti. Zaljubljenici u njega sliče psima koji laju i zvijerima koje reže jedna na drugu dok jača proždire slabiju. Neki od njih trču okolo kao pobješnjele kamile. Lišeni su svake pameti, pa slijede put propasti i sljepila, te ne vide svjetionike upute. Izgubili su se u lavirintima ovoga svijeta, uzeli su ga za svog boga pa se on njima poigrava, a i oni se njime poigravaju zaboravljajući da ih očekuje drugi svijet. Sinko! Znaj da sva tvoja očekivanja neće biti ispunjena, nećeš živjeti ni trenutka preko određenog roka i znaj da si na stazi onih koji su bili prije tebe. Budi umjeren u očekivanjima i ne prelazi granice. Ne budi rob svojih želja. Nema dobra u onome što se postiže na zao način. Pripazi da te ambicije ne strovale u propast. Šteta nastala zbog šutnje se lakše popravi no ona prouzročena govorom. Ako poklopiš posudu u njoj će ostati njen sadržaj. Bolje je zadržati ono što je u tvojim rukama nego tražiti ono što je u tuđim. Bolje je kušati gorčinu neuspjeha nego tražiti od ljudi. Mali imetak pošteno zarađen je bolji od velikog koji je stečen na nepošten način. Dobro čuvaj svoje tajne. Ponekad, svojim postupkom, čovjek nanese štetu sebi samom. Ko bespotrebno mnogo govori, besmisleno govori. Vlasnik riznica zemaljskih i nebeskih ti je dopustio da Ga moliš i obećao je primanje molitve. Naredio je traženje od Njega da bi ti dao. Ako pogriješiš, pa On želi da se pokaješ i ne žuri sa kaznom, a neće te ni osramotiti iako bi to bilo pravično. Ako napustiš grijeh, On će to upisati kao dobro djelo. Jedan tvoj grijeh će pisati kao jedan, a dobro djelo kao deset njih. Allah je otvorio kapiju kajanja i kapiju traženja zadovoljstva. Kad god Ga dozivaš On te čuje, dozivao ti javno ili tajno. Iznesi Mu svoje potrebe, razotkrij se pred Njim. Kaži Mu za svoje brige, moli Ga da ukloni tvoje nevolje. U svim svojim poslovima traži pomoć Njegovu i traži od Njega ono što niko drugi ne može dati, a to je dug život, dobro zdravlje i obilna opskrba. Stavio je ključeve Svojih riznica u tvoje ruke, tako što ti je dopustio da od Njega tražiš. Zato otvaraj kapije Njegovih blagodati pa neka te okupaju kiše Njegove milosti. Ne budi tužan kad On odgodi milost Svoju. Možda si tražio nešto što ti tada nije dato, pa ti je kasnije dato nešto bolje od tog, a možda ti nije dato jer je tako bolje za tebe. A možda si tražio nešto što bi štetilo vjeri tvojoj, pa ti zbog milosti prema tebi nije dato. Traži samo ono što je od trajne vrijednosti. Druži se sa plemenitima, a budi daleko od opakih. Tamo gdje je blagost neprikladna strogost je blagost. Ponekad je lijek bolest, a bolest lijek. Ponekad zlonamjernik dobro savjetuje, a dobronamjernik loše savjetuje. Ne bavi se lošim željama jer su one odjeća mrtvih. Mudro je primjenjivati iskustvo. Najbolje iskustvo je ono koje ti održi dobru lekciju. Iskoristi priliku prije nego li ona postane neprilika. Ne vraća se svaki putnik sa puta. Donijeti zla na Dan sudnji je propast. Ono što ti je propisano sigurno će te stići. Trgovac se ponekad izlaže gubitku. Često je skromno korisnije od mnoštva. Budi popustljiv prema vremenu sve dok ti je ono podložno. Pazi da te ne prevari ambicija i da ti osjećaj neprijateljstva ne nadvlada razum. Jačaj veze sa prijateljima čak i ako ih oni kidaju. Kad se odmetnu, ti im se približi, budu li kruti prema tebi ti budu blag prema njima, a kad griješe, potraži ispriku za njih. Kad oni škrtare, ti dijeli za njih. Ponašaj se kao da si njihov rob a oni tvoji gospodari, ali se čuvaj da to ne činiš kad ne treba i ne čini to onima koji to ne zaslužuju. Ne prijateljuj sa neprijateljima tvojih prijatelja. Dobro ih savjetuj, pa makar savjet bio gorak. Savladaj srdžbu, jer je to vrlo slatko u konačnici i vrlo korisno u krajnjem ishodu. Budi blag sa onima koji su oštri prema tebi, jer tako će, vjerovatno, oni postati blagi prema tebi. Vidiš li da prijatelj kani prekinuti s tobom, ostavi mu malo prostora nebi li se prijateljstvo ponovo uspostavilo. Ne dopusti da ukućani tvoji budu siromašni radi tebe. Nemoj žuriti ka onome koji se susteže od tebe. Ne zapostavljaj prava svojih prijatelja uzdajući se u prijateljstvo samo, jer kršenje prava uništava međusobne veze. Ne očajavaj zbog tlačenja tlačitelja, jer tlačenjem sam sebi škodi a tebi koristi. Sinko! Dvije su vrste opskrbe. Jedna je ona koju ti tražiš, a druga je ona koja traži tebe, pa ako ti nju ne nađeš, ona će naći tebe. Uzmi od ovoga svijeta samo ono što će ti koristiti na budućem svijetu. Ako tuguješ za onim što si izgubio, onda slobodno tuguj za svim onim što nije tvoje. Ne budi od onih koji ne primaju savjete sve dok bič ne proradi, jer pametan prima pouku, a životinja razumije samo bič. Nadvladaj svoje želje i sumnje strpljenjem i snažnom vjerom. Ko ne bude umjeren – zastranit će. Prijatelji su kao rodbina. Prijatelj je prijatelj i kad je odsutan. Često su oni udaljeni bliži od bliskih, a bliski udaljeniji od udaljenih. Kršitelji prava sužavaju svoj put. Ko shvati svoju mjeru, on ostaje na njoj. Najčvršća tvoja veza je veza između tebe i Allaha. Ko se ne brine o tebi, neprijatelj ti je. Kad pohlepa vodi ka uništenju, tad je odstupanje uspjeh. Nije svaka greška vidljiva niti se svaka prilika može iskoristiti. Ponekad može zalutati i onaj koji vidi, a slijepac može pogoditi put. Ne žuri sa zlom, uvijek ga možeš pokrenuti. Kad se promijeni vlast, promijeni se i vrijeme. Prije nego li kreneš na put, raspitaj se o saputniku, a prije nego li kupiš kuću, raspitaj se o susjedu. Ne izgovaraj riječi koje će zasmijavati druge, pa makar one i tuđe bile. Vodi računa o svojim slugama. Svakome od njih odredi njegovo zaduženje da bi ih mogao pozivati na odgovornost. Poštuj svoju rodbinu, jer ona je snaga tvoja. Povjeri Allahu ovosvjetske brige svoje i brigu o ahiretu. Moli Ga da ti daruje dobra ovog svijeta i dobra ahireta.

19.11.2009.

Šerijat je izvor sreće

Imam-Rabbani, Prvi tom, 36. pismo (Ovo pismo je napisano hadži Muhammedu Lahoriju, a govori o tome da je šerijat garant svake sreće, vjerske i dunjalučke, a da su tarikat i hakikat u službi šerijata) Neka i nas i vas Uzvišeni Allah učini od onih koji su ukrašeni suštinom šerijata Muhammed-Mustafinog, neka je na njega salat, selam i tehijjet. I neka se Allah smiluje robu koji na ovu dovu kaže: Amin. Znaj da šerijat ima tri dijela: znanje (ilm), praksu (amel) i iskrenost (ihlas). Sve dok se ne ispune sva tri ova dijela neće se ispuniti šerijat. A kada se ispuni šerijat time se ispunjava zadovoljstvo Uzvišenog Hakka, a što je iznad svih dunjalučkih i ahiretskih sreća. „A zadovoljstvo Allahovo veće je od svega...“ (et-Tevbe, 72) Šerijat je jamac za svaku sreću, dunjalučku i ahiretsku. I nije ostalo ništa od potreba, a da je izvan šerijata. Tarikat i hakikat kojima se odlikuju sufije su samo hizmećari, u službi su šerijata radi potpunog zadobijanja njegovog trećeg dijela, tj. ihlasa (iskrenosti). Cilj tarikata i hakikata je postizanje potpunosti šerijata, a ne nešto van šerijata. Halovi (stanja), vedždovi, znanja i spoznaje koje se pojavljuju sufijama na njihovom putovanju nisu ciljevi, nego su to mašte i iluzije na kojima se odgajaju tarikatska djeca, pa se to treba prevazići kako bi se postigao stupanj Allahovog zadovoljstva (rida), zadnji stupanj duhovnog putovanja. Cilj prelaska tarikatskih i hakikatskih postaja nije ništa drugo osim postizanje ihlasa (iskrenosti) koji je uvjet za postizanje stupnja Alahovog zadovoljstva (rida). Carstvo ihlasa i stupanj rida-a postiže jedan od hiljāda (putnika), nakon prelaska preko sve tri vrste tedžellijata (manifestacija Allahovih djelovanja, Allahovih Imena i Svojstava i Allahovog Bića) i prelaska preko osvjedočenja (mušaheda) arifa. Oni koji su nepotpuni, oni ubrajaju halove i vedždove u ciljeve. Misle da su mušahede (duhovna osvjedočenja) i tedželijjati (manifestacije) ono što treba tražiti i postići. Takvi, bez sumnje, moraju ostati u zatvoru mašte i iluzije. Ovim zatvorom oni bivaju lišeni potpunosti (kemalata) šerijata. „Teško je onima koji Allahu druge ravnim smatraju da se tvome pozivu odazovu. Allah odabire za Svoju vjeru onoga koga On hoće i upućuje u nju onoga ko Mu se iskreno obrati.“ (eš-Šura, 13) Da, postizanje ihlasa i dolazak na stupanj zadovoljstva (rida) vezan je za prelazak preko ovih stanja i vedždova i vezan je za realizaciju ovih znanja i spoznaja. Tako da su ove spomenute stvari pripreme za postizanje onoga što se traži (matlub) i uvodi za ostvarenje cilja (maksud). Suština napred rečenog objelodanila se ovom duhovnom ovisniku (fekiru) nakon predanog zanimanja tarikatom punih deset godina, bereketom Allahovog Miljenika, alejhi ve alihi's-salatu ve's-selam. Pokazao se svjedok šerijata još i ranije, mada nikad nisam bio vezan za halove i vedždove, i u mom pogledu nije bilo ništa osim postizanja suštine šerijata, međutim suština stvari se pokazala nakon punih deset godina na potpuno jasan način. I neka je Allahu hvala na tome, hamden kesiren, tajjiben, mubareken fihi. Vijest o smrti šejha Džemala je ražalostila sve muslimane. Molim te da njegovoj djeci izraziš moje saučešće i da u ime ovog siromaha proučiš Fatihu. Ve's-Selam!

16.11.2009.

Tevekul nije ljenost

Već smo naglasili da poduzimanje mjera u nekom poslu ne isključuje oslanjanje na Allaha (tevekkul). Naš Uzvišeni Stvoritelj u ajet-i kerimi kaže: „...u pogledu posla dogovaraj se s njima, a kada se odlučiš, pozdaj se u Allaha, jer Allah zaista voli one koji se u Njega uzdaju!“ (Ali Imran, 159) Naš Poslanik, Ponos svijeta (s.a.v.s.), najljepši primjer je u pogledu tevekkula. On (s.a.v.s.) u svakom poslu je prvo poduzimao sve što je potrebno, a onda bi se pouzdao u Allaha. Onaj ko kaže: „Tako je Allah htio!“, može smatrati da činjenje grijeha nema nikakve smetnje u Šeriatu. Međutim, Uzvišeni Hakk nam je dao razum i odredio granice u svemu. Čovjek je samo dužan da svoju volju koristi u okviru Allahovih granica i donosi dobre odluke, a onda da se potrudi u njihovoj realizaciji, oslanjajući se na Allaha Uzvi­šenog. Pored toga što je tevekkul, koji je naređen našom Vjerom, jedna lijepa osobina, on jača i naš iman. Oni koji ne znaju šta je tevekkul često ga miješaju sa lijenošću. Međutim, treba znati da naša Vjera naređuje rad. Svakom je poznato da je hazreti Ebu Bekr (r.a.) radio stječući za život i pored zauzetosti hilafetskim poslovima; da se Imam-i A’zam (rah) bavio trgovinom... Dakle, smatrati dervišima one koji lijenčare, govoreći: „Mi se oslanjamo na Allaha!“, koji žive isposnički bez hrane i pića i bez opravdanog razloga izbjegavaju ženidbu, poistovjećivajući sve to sa islamom, u najmanju ruku je veliko neznanje. Mnogi muslimani koji su u stanju nemara smatraju da su ovosvjetski poslovi i šeriatski propisi dva različita polja djelovanja. Međutim, u stvarnosti, svaki posao – bio on mustehab, mubah, halal ili haram – nalazi se u okviru granica koje su definisane našom Vjerom. Prema tome, svaki naš posao nije daleko od Allahove nagrade ili predmet polaganja računa pred Uzvišenim. Dakle, poslove koje zanemarujemo zbog toga što su „dunjalučki“, ukoliko ih uradimo sa sviješću ibadeta i radi Allahovog zadovoljstva, za njih ćemo imati istu nagradu kao i za ibadet. Da to nije tako, zar bi historija islama bila toliko bogata, toliko dinamična i puna kulturnih ostvarenja?! Kod vjernikâ koji se istinski oslanjaju na Allaha prije tevekkula su prisutni trud i zalaganje u poslu, i to u tolikoj mjeri da neko može pomisliti da se oni nimalo ne uzdaju u Allaha. Razlog tome je njihov strah od polaganja računa; tj. da ne bi bili pitani: „Zašto nisi poduzeo to i to, pa se onda oslonio na Allaha?“ U Kur’an-i Kerimu stoji: „...samo oprezni budite!“ (En-Nisa, 102) Poslije poduzetih mjera i opreznosti preostaje predanost i zadovoljstvo Allahovom odredbom. Onaj ko se oslanja na Allaha on zna da će mu njegov Milostivi Gospodar dati ono što je najbolje za njega. Oni koji ne shvataju pojam „tevekkula“, kao i oni koji se neprijateljski odnose prema islamu, smatraju da je upravo „tevekkul“ uzrok zaostalosti, lijenosti i drugih poroka koji su prisutni kod muslimana. Po njihovom mišljenju, da bi se spasili toga muslimani se trebaju pouzdati samo u sebe. Međutim, treba znati da je pouzdavanje u sebe suprotno islamskom tevekkulu i stanje koje ga isključuje i kvari. Pored toga, ono otvara put egoizmu i samoljublju. Tevekkulom se vjernik oslanja samo na Allaha i ulaže trud i napor u svojim poslovima, ne uzdajući se u nekog drugog, što predstavlja mnogo veću snagu od pukog samopouzdanja. Protivnici islama kritikuju tevekkul upravo zbog ove činjenice, koju oni ne mogu shvatiti. A razumljivo je da onaj ko se oslanja na Allaha neće sjediti skrštenih ruku. Štaviše, on će se truditi i raditi, s jedne strane, a svoj uspjeh i rezultat neće pripisivati sebi i upasti u zamku egoizma, s druge strane. Na taj način je cilj koji se postigne tevekkulom mnogo primjereniji i vrijedniji od onoga koji se postigne pouzdanjem u samoga sebe. Dakle, tevekkul nije slabost muslimana, nego naprotiv, njihova snaga. Naš Gospodar nam naređuje da se oslanjamo i pouzdamo samo u Njega. On to od nas očekuje. To je ono što je bitno, a sa te tačke gledišta tevekkul je izraz vjerovanja (imana) i predanosti (teslimijeta). Nefs koji se predao svome Gospodaru ne očekuje nikakvu snagu osim od Allaha i ne traži ničije zadovoljstvo osim Njegovog. Dakle, tevekkul nas okružuje svojim značenjem i omogućava nam da svakoga časa preispitujemo Božiju volju koja se manifestuje nad nama. Ukratko rečeno, tevekkul je plod imana vjernika. Onaj ko se oslanja na Allaha predao se Njemu bez pogovora i zadovoljan je Njime. Međutim, kako god vjerovanje u kader ne podrazumijeva lijenost i udaljavanje od aktivnog sudjelovanja u životu, isto tako i tevekkul ne podrazumijeva lijenost i siromaštvo. Pravi mutevekkil (onaj ko se oslanja na Allaha) je onaj koji zna da se bez rada ne može zaraditi, da se bez sijanja ne može požnjeti, da se bez dobrih djela ne može ući u Džennet i da se bez iskrenog ibadeta i pokornosti ne može postići Allahovo zadovoljstvo. Neka nas Allah učini od onih koji se uzdaju i oslanjaju samo na Njega... Sa Njegovom pomoći i uputom... Autor: S. Mubarek Erol

12.11.2009.

Na tragu istinske ljepote

Naša uzvišena Vjera – islam, utemeljena je na tri stvari: imanu, ibadetu i ahlaku. Nakon potpunog vjerovanja i predanosti u pogledu šest imanskih principa, te permanentnog ispunjavanja pet islamskih šarta, jedina stvar koja može upotpuniti našu vjeru jeste ahlak. To što se poslije imana i islamskih dužnosti na trećem mjestu spominje ahlak samo je slijed u govoru. Inače, iman, islamski propisi i ahlak su u tako tijesnoj vezi da se čak može reći i da su jedna cjelina. Nije moguće biti musliman ako se jedna od ove tri stvari zanemaruje ili, pak, smatra nepotrebnom. Naša uzvišena Knjiga, Kur’an Časni, upozorava i kritikuje mnoge muslimane zbog njihovog lošeg ahlaka, i pored toga što oni čine propisane ibadete. S druge strane, Kur’an pohvaljuje one koji imaju lijep ahlak. Naime, poznati ashab, Ebu Hurejre (r.a.), prenosi da je Allahov Poslanik, Ponos svijeta (s.a.v.s.), upitan: „Šta će (po)najviše ljude uvesti u Džennet?“ On (s.a.v.s.) odgovorio je: „Bogobojaznost (takvaluk) i lijepo ponašanje (ahlak)!“ U ovom hadisu naš Vjerovjesnik (s.a.v.s.) uz bogobojaznost – robovanje Uzvišenom Gospodaru čuvajući se djela nepokornosti prema Njemu – spomenuo je i lijep ahlak, što je veoma značajna činjenica. Kao što je poznato, sve naše obaveze mogu se grupisati u dvije vrste: obaveze prema Allahu Uzvišenom i obaveze prema stvorenjima. Vjerovjesnik (s.a.v.s.) prvu vrstu obaveza definisao je izrazom „takva“ (bogobojaznost), a drugu „lijepim ahlakom“ (ponašanjem). U principu, ne smijemo zanemariti činjenicu da se ove dvije značajne stvari međusobno upotpunjavaju i da ne postoji jedna bez druge. Kako god se ne može reći da ima lijep ahlak onaj ko ne vodi računa o svom komšiji, ne poštuje starije i ne voli mlađe, nema samilosti prema siromahu i nevoljniku i ne može pokloniti svojoj braći čak ni osmijeh, isto tako se ne može reći za njega da je bogobojazan. Naši učenjaci su u lijep ahlak uvrstili sve lijepe i pohvalne osobine, kao što su istinoljubivost, ispunjavanje obećanja i odanost, zadovoljstvo onim što se ima i briga o drugima, ljubav i poštovanje, skromnost i uljudnost, kao i mnoge druge koje su sakupili pod naslovom „Lijep ahlak“. Sve to potvrđuje i mudrost sadržana u hadisu u kojem naš Vjerovjesnik, Ponos svjetova (s.a.v.s.), kaže: „Poslan sam da upotpunim lijep ahlak!“ Lijep ahlak je veoma značajna i veličanstvena osobina koja obuhvata svaku etapu života; uljepšava svaki posao i svaki trenutak u njemu, obezbjeđujući pri tome življenje i suživot dostojan čovjeka. U našoj, ljudskoj prirodi duboko je uvriježeno stremljenje lijepom ahlaku. Loš ahlak uznemirava svog posjednika i njegovu okolinu, dok lijep ahlak donosi mir i spokoj. Sve to je veoma lahko razlučiti u našem svakodnevnom životu. Čovjekov najveći kapital pored imana jeste lijep ahlak. Zbog toga ga muslimani trebaju usvajati sa velikom marljivošću i trudom. On je uvjet za postizanje njihovog jedinstva, bratstva i snage, a i za ostale ljude je od koristi. Jer, najdjelotvornija misija u pozivanju u islam jesu muslimani kojima se drugi dive i sa ushićenjem gledaju na njih. Muslimani, koji su zaduženi da naređuju dobro i odvraćaju od zla, ukoliko ne budu usvojili lijep ahlak, tu svoju obavezu neće moći ispunjavati na odgovarajući način. Tamo gdje nestane lijepog ahlaka; gdje se poremete međuljudski odnosi u svakodnevnom životu, kupoprodaji i društvenim aktivnostima, uskraćuju prava ljudi, povećava njihova nesigurnost i strahovi, tu prvo nestane blagoslov („bereket“), u duhovnom, a potom i u materijalnom smislu. Loš ahlak poništava mnoge ibadete, zikrove i virdove. Ostavljajući ono što je dozvoljeno – halal i zamjenjujući ga onim što je zabranjeno – haram, ljudi budu prevareni od strane šejtana tako da smatraju da su i dalje na pravom putu. Poslije toga slijede mnoge nepravilnosti koja smjenjuju jedna drugu, tako da se haram uvuče u njihovu trgovinu, zaradu i ono čime se hrane ili odijevaju. A Vjerovjesnik (s.a.v.s.) kaže: „O ljudi! Uistinu je Allah čist od svakog nedostatka i jedino prihvata od vas djela koja su čista od prljavštine i nedostatka. Allah je naredio Poslanicima i vjernicima: “O Poslanici, dozvoljenim i lijepim jelima se hranite i dobra djela činite, jer Ja dobro znam ono što vi radite!” (El-Mu’minun, 51.) i: “O vjernici, jedite dozvoljena jela koja smo vam podarili!” (El-Bekare, 172.). Čovjek krene na dug put, a onda, razbarušene kose i prašnjava lica podigne dlanove prema Nebu, upućujući dovu: Ja Rabb, Ja Rabb! (O Gospodaru, o Gospodaru!) A njegova hrana – haram, piće – ha-ram, odjeća – haram, pa kako će mu se dova primiti?” (Muslim) Priča se da je Serijj es-Sekati (k.s.), jedan od Allahovih prijatelja, kupio jednu mjericu (četvrt kilograma) badema za 60 dinara. U svesci, u kojoj je vodio evidenciju o svojoj trgovini, zabilježio je da će istu mjericu prodati za 63 dinara, kako bi ostvario zaradu od 3 dinara. Upravo u tom času cijena badema na tržnici poraste na 90 dinara, a jedan od dobrih trgovaca mu priđe i reče: „Želim kupiti bademe! Za koliko ćeš mi prodati?“ – „Za 63 dinara!“ – odgovori mu Serijj (k.s.). Čovjek začuđeno reče: „Ali maloprije su bademi poskupili i sada koštaju 90 dinara!?“ – „Neka su! Ovo je moja cijena!“ Čovjek reče: „Ja sam se zakleo Uzvišenim Allahom da neću nikoga prevariti. Ako ćeš mi ih prodati za 90 dinara – kupit ću ih od tebe, a ako ne – onda neću!“ Serijj Sekati (k.s.) mu reče: „Ja ih neću prodati skuplje od 63 dinara!“, i tako se rastaše. Niti je Serijj prodao, a niti je onaj kupio. Dakle, takvu ispravnost, poštenje i zadovoljstvo onim što se posjeduje može obezbijediti samo lijep ahlak. Ovo je samo jedan primjer, a lijep ahlak nije samo ono što se tiče trgovine, nego je to svaki uticaj djelovanja koje prija čovjekovoj duši, oplemenjuje ga, jača i čini sigurnim u svakom domenu života. Čovjek u svom lijepom ponašanju, ali i u komunikaciji sa ljudima mora voditi računa o svom jeziku i namjeri (nijjetu), jer riječ je glasnik srca. Naš Vjerovjesnik, Prvak svijeta (s.a.v.s.), o tome kaže sljedeće: „Iman jednog čovjeka neće biti ispravan sve dok ne bude iskreno njegovo srce, a njegovo srce neće biti iskreno sve dok ne bude iskren i njegov jezik!“ Ukoliko ne shvatimo o kakvoj iskrenosti jezika je riječ u ovome hadisu, nećemo moći izvući ni pouku koju smo dužni usvojiti. Naime, to je jezik čovjeka čije je srce postalo tvrdo od oholosti i ponosa, koji u svakom stanju i bez razmišljanja govori laži, a ne može se obuzdati da ne ogovara i potvara druge, prenosi njihove riječi... Navedeni hadis-i šerif se odnosi na ove i mnoge druge pokuđene osobine jezika... Pored jezika, sve naše organe smo dužni odvratiti od ružnog i ukrasiti lijepim ahlakom. Naša uzvišena Vjera jasno nam ukazuje na ono šta trebamo činiti i svojim naredbama i zabranama nas usmjerava da steknemo lijep ahlak. Svi Allahovi Vjerovjesnici (alejhimus selam) i Njegovi prijatelji su uzor lijepog ahlaka cijelom čovječanstvu. Čovjek se ponekad može žaliti na svoje loše osobine koje primjećuje kod sebe, ali ih se nije u stanju osloboditi. Biti svjestan svoga nedostatka i priznati ga kao takvog, Allahovom dozvolom je polovica uspjeha. Praćenjem svoga ponašanja u određenim situacijama i prilikama možemo sami sebe preispitati, pozivajući se na odgovornost i iznalazeći pravo rješenje. Na kraju, ne smijemo zaboraviti da u svakom vremenu postoje nasljednici Allahova Vjerovjesnika (s.a.v.s.) koji su istinski vodiči u upotpunjavanju našega islama i lijepog ahlaka. Tragaocima su kapije uvijek otvorene. Rečeno je: „Allah je lijep i voli ljepotu!“ Najveća ljepota kod nas muslimana jeste lijep ahlak koji izvire iz lijepog srca. Postići takvo srce uvijek je moguće. Sa pomoći i uputom Uzvišenog Gospodara... Autor S. Mubarek Erol

12.11.2009.

Ko je Ehli Bejt

Ehli Bejt je Resulullahova, a.s., porodica i njegovi potomci. Hazreti Fatima, hazreti Alija, hazreti Hasan i hazreti Husejn su članovi časnog Ehli Bejta. (Er-Razi, Et-Tefsir-ul-Kebir, XXV, 181) Časna loza Resulullaha, a.s., se nastavlja preko hazreti Hasana i hazreti Husejna. Svi njihovi potomci do smaka svijeta su zasebni dio Ehli Bejta. Voljeti ih, dužnost je svakog vjernika, a ova ljubav je vrlo časna i svakome potrebna. Kao što će se vidjeti u ajetima i hadisima koje ćemo navesti, u Ehli Bejt se ubrajaju i amidže Pejgambera, a.s., koji su stali uz njega, kao i njihova djeca. Uzvišeni Allah je Ehli Bejt u Kur'anu posebno naglasio i na sljedeći način izdvojio: „Allah želi da od vas, o porodico Poslanikova, grijehe odstrani i da vas potpuno očisti.“ (El-Ahzab, 33.) Majka vjernika Ummu Selema, r.a., je rekla: „Ovaj ajet je objavljen u mojoj kući. Resulullah, a.s., je pozvao Aliju, Fatimu, Hasana i Husejna, i okupio ih. Ušavši s njima zajedno pod široki ogrtač, reče: „Evo, ovo je moj Ehli Bejt.“ Zatim prouči spušteni ajet-i kerim te prouči dovu: „Allahu moj, otkloni od njih svaku prljavštinu i učini ih potpuno čistim“. Na to ja zapitah: „O Allahov Poslaniče, zar ja nisam od Ehli Bejta“? On odgovori: „Ti si moj ehl (porodica). Ti se svakako nalaziš u dobru.“ (Et-Taberi, Džamiu'l-Bejan, XXII/7; Ibn Kesir, Tefsir, VI/412-413) Allahov Poslanik, a.s., je strogo upozorio ashabe i svoj ummet u vezi prava njegovog Ehli Bejta! Zejd ibn Erkam, r.a., prenosi da je Resulullah, a.s., na putu između Mekke i Medine održao hutbu. Nakon zahvale Uzvišenom Allahu, rekao je sljedeće: „O ljudi dobro pazite, ja sam samo čovjek. Blizu je vrijeme kada će po mene doći izaslanik smrti mog Gospodara pa ću ja otići s njim i rastati se sa vama. Ostavljam vam dva amaneta čija su prava teška. Prvi amanet je Knjiga Uzvišenog Allaha (Kur'an); u njoj je svijetlo i uputa. Čvrsto prigrlite Allahovu Knjigu. Budite zauzeti njom, naučite je i poučavajte druge. Shvatite njene propise. Drugi amanet vam je moj Ehli Bejt. Podsjećam vas da se bojite Allaha kada je moj Ehli Bejt u pitanju. Podsjećam vas da se bojite Allaha kada je moj Ehli Bejt u pitanju. Podsjećam vas da se bojite Allaha kada je moj Ehli Bejt u pitanju.“ Zejd ibn Erkam, r.a., kaže da ga je Husajn ibn Sebre, koji se nalazio među prisutnima upitao: „O Zejde, jesu li i Resulullahove supruge, njegov Ehli Bejt?“ „Svakako da su i one njegov Ehli Bejt“ – odgovori Zejd, i doda: „Ali, Ehli Bejt na koji nas on upozorava su oni članovi kojima je primanje sadake zabranjeno.“ Husajn zapita: „Ko su oni?“ Na to Zejd ibn Erkam reče: „Alijina, Akilova, Džaferova i Abbasova porodica“ Husajn zapita: „Je li njima sadaka zabranjena?“ „Da“ – odgovori Zejd. (Muslim, Fedailu's-Sahabe, 36; En-Nesai, Sunen-i Kubra, Menakib, 9) Svi učenjaci su saglasni da je časna porodica našeg Pejgambera, a.s.,: njegova kćer Fatima, njegov zet Alija, unuci Hasan i Husejn i svi njihovi potomci koji će do smaka svijeta doći na zemlju. Husejnovi potomci zovu se Sejjidi, a Hasanovi Šerifije. Pripadnici su časnog Ehli Bejta i u ovom vremenu. Ovo časno potomstvo našeg Pejgambera, a.s., neće se prekidati do smaka svijeta. Sin hazreti Husejna, Ali Zejnul-Abidin, nakon što mu je babo pao kao šehid, bio je zarobljen od strane Šamlija i doveden u Damask. Jedan zalim, Šamlija, koji ga je vidio u ovom stanju reče mu: „Hvala Allahu koji je iščupao vaš korijen, i na taj način otkinuo glavu neredu“. Trudio se dokazati kako su oni navodni uzrok smutnje. Zejnul-Abidin upita čovjeka: „Jesi li ti pročitao Kur'an?“ „Da, pročitao sam“ - odgovori. Zejnul-Abidin ga upita: „Zar nisi pročitao ajet Uzvišenog Allaha: „Reci: Ne tražim za ovo nikakvu drugu nagradu od vas, osim pažnje rodbinske.“ (Eš-Šura, 23.) Ovaj čovjek upita: “Jeste li vi bližnji, za koje je naređeno da se vole?“ Na ovo pitanje Imam odgovori: „Da to smo mi.“ (Et-Taberi, XXV/33., Es-Sujuti, Ed-Durru'l-Mensur, VII/348). Jedan dan Imam-i Ea'zam, Ebu Hanife, r.a., je došao kod svog učitelja, iz reda Ehli Bejta, Imama Džafera Es-Sadika slušati i učiti hadise. Njegov učitelj je došao sa jednim štapom u ruci. Imam-i Ea'zam mu je rekao: “O Resulullahov potomče, Vi još uvijek niste u godinama kada bi vam bio potreban štap.“ Džafer Es-Sadik reče: „Da tako je, ali ovo je štap Resulullaha, a.s., pa ga nosim radi bereketa.“ Imam-i Ae'zam je odmah poskočio prema štapu i zagrlivši ga reče: “O Resulullahov potomče, dozvolite mi da ga poljubim!“ Džafer Es-Sadik je odmah zasukao rukav i pruživši ruku Ebu Hanifi rekao: „Vallahi ti znaš da je ova ruka, ruka koja nosi ćelije Resulullaha, a.s., i da su ove dlake od njegovih dlaka! Nju ne ljubiš a hoćeš štap da ljubiš!?“ Sa ovim je podsjetio da su potomci hazreti Hasana i hazreti Husejna dio Pejgambera, a.s. (Muhammed Besjuni, Es-Sejjide Fatimetu'z-Zehra, 37. (Bejrut, 1990).

11.11.2009.

Sufizam (Tesavuf) u današnjem vremenu

Dok oni koji kritikuju tesavuf, posmatrajući ga spolja, na njega gledaju kao na instituciju mlitavosti i lijenosti koja prekida čovjekovu vezu s dunjalukom, oni koji su zašli unutar njega i doživjeli ga, predstavljaju ga kao školu koja čovjeka odgaja u okviru pravila Kur’ana i sunneta i ukrašava ga Allahovim edebom (lijepim ponašanjem). Koga treba slušati po ovom pitanju, onoga koji ide tim putem i poznaje ga, ili onoga koji poriče nešto što nikada nije okusio?Jedna od osnovih grešaka pri procjenjivanju tesavufa jeste nepribjegavanje pouzdanim izvorima, iako je korištenje naučne literature uslov, pogotovu kada su u pitanju vjerske teme. Osobito je važno da osoba kojoj se obraćamo za vjersko (tesavufsko) objašnjenje, pored toga što mora biti alim, mora biti i arif (onaj koji poznaje Allaha džellešanuhu) i ehli zikir (onaj koji je u stalnom sjećanju na Allaha džellešanuhu). Allah Uzvišeni kaže: “Budi čvrsto uz one koji se Gospodaru svome mole jutrom i večeri u želji da naklonost Njegovu steknu, i ne skidaj očiju svojih sa njih iz želje za sjajem u životu na ovom svijetu, i ne slušaj onoga čije smo srce nehajnim prema Nama ostavili, koji strast svoju slijedi i čiji su postupci daleko od razboritosti”. (Kehf, 28) Uz ovo dodajemo i ajet: “Pitajte ehli - zikr ako ne znate.” (Enbija, 7). Ovo predstavlja još jedan od Allahovih emrova koji određuje put koji se treba slijediti u izučavanju tesavufa. Stoga je traženje znanja od alima i ehli - zikira jedini put ka razumijevanju tesavufa. Pogotovo osobe koje se ne odlikuju islamskim načinom života i bogobojaznosti, te oni nemuslimani koji vrše istraživanja u vezi islama a sa ciljem slabljenja muslimanske moći (orjentalisti) nikako nemogu biti referentni po pitanju vjerskog učenja. Pojam tesavufa treba razumjeti kao put terbijjeta (odgoja) koji slijedi pravac Ehli sunnet vel džemaata. Takođe, o “takvaluku” kao temelju ovog puta i “sufi džemaatu” koji slijedi tesavuf u ime Allaha, treba se rasuđivati u ovom kontekstu. Treba dodati i to da besmislice o misticizmu koje su našle mjesta u oblasti psihijatrije, lažni šejhovi koji i sami imaju potrebu za vlastitim odgojem, kao i postupci suprotni učenju Kur’ana i sunneta koji se poturaju pod imenom tesavuf, nemogu biti mjerilo i nikako nemogu biti podržani. Tesavuf, čiji je osnovni cilj bogobojaznost, je u svakom vremenu i za svakoga aktuelan i prihvatljiv. “Jedini cilj naše djelatnosti je sticanje hakiki imana (istinskog vjerovanja) i ihlasa (iskrenosti) potrebnog za postizanje Allahovog zadovoljstva. Zadnji stepen koji želimo postići je stepen iskrenog robovanja. Jedini put koji nam može ovo obezbijediti je doslovno pokoravanje naredbama koje nam mudri Kur’an i uzvišeni sunnet nalažu.” Ovo su riječi Imam-i Rabbanija, arifa i hiljadugodišnjeg mudžedida. Pa možemo li za jedan ovakav tesavufski terbijet reći: “U današnjem vremenu nema potrebe za ovim, njegova važnost je prošla.” Svakako da se ovako ne može reći, ali, može se reći slijedeće: “Da li u današnjem vremenu postiji muršid (duhovni učitelj) poput Imam-i Rabbanija i tesavuf o kakvom se govori? Šta trebamo reći o onima koji se predstavljaju kao učenjaci tesavufa a mješaju se u mnoge sumnjive poslove?” U ovom prigovoru ima istine. Isti zaključak se može donijeti za sve naučne discipline. Međutim, prema objavi koju je Resulullah alejhisselam prenio, jedna će skupina ljudi, sa Allahovom dozvolom, sve do Kijametskog dana uspješno ustrajavati na istinskom putu i predstavljati i provoditi pravu vjeru. Ajet: “Mi uistinu Kur’an objavljujemo i mi ćemo zaista nad njim bdjeti” (Hidžra, 9) je garancija za sigurno ostvarenje ove vijesti. Na dunjaluku će uvijek postojati istinski predstavnici prave vjere. Istina je da u današnjem vremenu muslimani podržavaju vjeru samo jezicima, dok potpuni muršidi i istinski alimi idu sami istinskim putem. Njihove su jedine brige što ne mogu naći prave sljedbenike istinskog puta. Ova zabrinutost je počela još odavno. Džunejd Bagdadi (poznat kao osnivač tesavufskih ogranaka, živio je u III stoljeću po Hidžri) kaže: “Hakiki ilum (istinsko učenje) je pokupio svoju prostirku, a hizmet je ostao na priči. Mi možemo govoriti samo s kraja, samo iz ugla tesavufa.” Time je iskazao tugu radi nedostatka pravih sljedbenika. Imam Šarani, potišten zbog istog problema, kaže: “Neka je hvala Allahu, odgojio sam oko 70 muršida, ali, svi su preselili na ahiret sa nemirom što nisu pronašli pravog murida na Allahovom putu.” Tesavuf je škola terbijjeta osnovana za podučavanje takvaluku visokog stepena. Međutim, problem današnjih ljudi nije nedostatak takvaluka već nedostatak imana. Radi toga, muršid-i kamili u današnjem vremenu svoj hizmet počinju sa tačke imana, a poslije imana prelaze na podučavanje značaja namaza i njegovog pothranjivanja, na izbjegavanje velikih grijeha i, korak po korak, prelaze na ostale farzove. Posebnu pažnju posvećuju podučavanju zikru ili veličanju Allaha Uzvišenog. Naši preci su sa muhamedanskom ljubavlju svakoga prigrlili i takvim ophođenjem uveli u din toliko mnogo nevjernika i od njih načinili dobre Allahove robove.Ako nešto ne možemo ostvariti u potpunosti, ne moramo ni sve iz ruku ispustiti. Naša vjera nas uči da je najljepši način postizanja takvaluka i kemalijeta (bogobojaznosti i potpunosti), biti dio džemaata u ime Allaha i, na taj način se međusobno upotpunjavati. Vjera nam nalaže slijeđenje dobrih robova sa ciljem postizanja spasa. “Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti” (Maida, 2) “Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujete” (Ali ‘Imran, 103) “I svi se skupa Allahu pokajte, o vjernici, da biste postigli ono što želite” (Nur, 31). Navedeni ajeti zahtijevaju od nas da budemo ujedinjeni na istinskom putu. Veliki je fadilet i beskrajni bereket kada se islam živi u džemaatu koji je pod prismotrom uzornog arifa i bogobojaznog imama. Ovo je put selameta. Oni koji znaju ovaj put i idu njime, oni postižu svoj cilj brzo i sa lahkoćom, oni su zaštićeni svih opasnosti. Ovo je najživlji put. U svim njegovim stanjima i poslovima vlada ljubav prema Allahu i ushićenost prema Rabbu. Ovo zadovoljstvo nikada ne malaksava, onome koji ga je okusio nema dosade, a onaj koji ga je pronašao ne boji se da će ono ikada prestati. Ljubav prema Allahu je lijek za srce, ona je tijelu snaga pa su ašici neumorni, a duše odanih nikada ne nagriza zub vremena. Ovo je put bereketa. Svako djelo učinjeno na ovom putu je sa iskrenošću. Sevabi svih djela dijele se sa svima onima koji su srcem pristupili ovom putu. Tako onaj koji je učinio jedno djelo uz njega dobija i duhovni udio u djelima njegove braće koji su s ljubavlju i zadovoljstvom ujedinjeni na putu i time se njegova dobit hiljadama puta umnogostručuje. Ovo je najoprobaniji put. Sva dobra djela učinjena na ovom putu, hizmet hiljadama kjamili insana, koji ih je uzdigao do savršenstva, najljepši plodovi njihovog truda, jasno razdvojeni dobri od loših i čisti od prljavih, svi lijepi halovi i ahlaci, u vidu silsile (lanac prenosilaca živog učenja) prenešeni su na one koji poslije njih dolaze. Dakle, ovaj put je veoma plodonosan, njegov ishod veoma jasan, njegova karavana mnogobrojna a njegovi su vodiči vrlo vješti i uvijek budni.Ovo je najispravniji put. Jedina briga i jedini cilj imama ovog puta i njegovog džemaata je postizanje Allahovog zadovoljstva, pridržavajući se naredbi Kur’ana i sunneta kroz sve halove, unutarnje i vanjske, skrivene i otkrivene, vesele i žalosne. Kjamili muršidi (potpuni učitelji) pridaju veliku važnost i ulažu veliki trud u slijeđenju Resulullaha alejhisselam pa čak i kada se radi o načinu na koji je on sjedio ili ustajao. Oni svoje sunnete obavljaju sa istom preciznošću i oprezom kao i farzove a to traže i od svojih odanih učenika. Ovaj put je najbliži Allahu. Ovim se putem hoda zaljubljenog srca i na svakom se koraku, na svakoj stanici i postaji Allahovo džellešanuhu ime veliča i spominje. Tako se postiže rahmet iz kudsi hadisa: “Ja sam sa onim koji Mene spominje” (Buhari, Muslim), kao i radosna vijest iz ajeta: “Sjećajte se vi Mene, i Ja ću se vas sjetiti” (Bekare, 152). Poniznost i edeb su osnova ovog puta. Od velike važnosti su i nafila namazi. Prednost se daje onim stvarima koje će biti uzrok postizanja Allahove blizine. Srca se čiste od loših osobina kao što su oholost i izopačenost koje su prepreka za ulazak u Allahov mir i spokojstvo.


Stariji postovi

Minber
<< 01/2010 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31

MOJI LINKOVI

Allah Uzvišeni kaže: “Budi čvrsto uz one koji se Gospodaru svome mole jutrom i večeri u želji da naklonost Njegovu steknu, i ne skidaj očiju svojih sa njih iz želje za sjajem u životu na ovom svijetu, i ne slušaj onoga čije smo srce nehajnim prema Nama ostavili, koji strast svoju slijedi i čiji su postupci daleko od razboritosti”. (Kehf, 28)

“Pitajte ehli - zikr ako ne znate.” (Enbija, 7).



"Fikh bez tesavufa je suh (bukvalan), a tesavuf bez fikha je zabluda!"

Dakle u sufizmu tj. u tarikatu je šerijat iznad tarikata, a okvir djelovanja je samo Kur'an i sunnet. Svako ko tvrdi drugačije nije od sufija.



Šeriat je kao lađa, tarikat kao kompas, hakikat je biser u moru. Pa ko traži biser sjedne u lađu, upravi svoj pravac pomoću kompasa pa zaplovi kroz more do morskog bisera. A ko izostavi ovakav redoslijed neće moći dosegnuti do bisera kojeg traži.
Prva stvar kojom se zadužuje svaki putnik (učenik) je pridržavanje šeriatskih propisa.
Pod propisima šeriata se podrazumjevaju naredbe i upute Allaha dž.š. i Njegova Poslanika Muhammeda a.s. i to: abdest, namaz, post, hadždž, napuštanje harama (zabrana) i slušanje emrova (naredbi) onih koje si izabrao da ti zapovjedaju.
Tarikat je da se pridržavaš svega nabrojanog iz šeriata sa takvalukom (bogobojaznošću) a onda da prelaskom mekama (mekam - stepen) približiš se svome Gospodaru.
Hakikat je dostignuće cilja i Mušaheda tedželijatskog nura (osjetiti i doživjeti prisutnost i pojave nura ilahijje). Dostignuće svome cilju se dostiže kroz hizmet (ulaganje napora) i to kao prvo vršenjem svih emrova (poslušnost i odanost svim zapovjedima Muhammeda a.s. i onih koje si ti odabrao da ti zapovjedaju).
Hizmet potpada pod zapovijed šeriata zatim približavanje Gospodaru se postiže kroz kurbijjet a to upravo potpada pod tarikat, i sve ono što tarikat u sebi sadrži, zatim dolazi vaslet hakikatski (ovo se saznaje tek kada se doživi). Hizmet, Kurbijjet, vaslet sve troje zahtijeva salat - namaz.
Namaz je skup svega toga.
Zaključak bi bio:
Šeriat je robovanje Allahu dž.š., Tarikat je saznanje za Njegovu prisutnost. Hakikat je osvjedočenje Njegovo.
Udaljenost ovog puta je jako velika u odnosu na nefs a jako blizu u odnosu na sirr (tajnu).

Prema imamu Dejlemiji, u hadisu stoji de je sejh u svom narodu kao pejgamber u svom ummetu. Ebu Jezid Bistami je rekao: " Ko nema sejha, njegov sejh je sejtan." U hadisu stoji: " Budi na dunjaluku kao garib ili prolazni putnik, i ubrajaj sebe da si od mrtvih." U hadisu dalje stoji: " Ljudsko srce je Allahovo (dj,s, ) prijestolje. Allah ne gleda na vas izgled i na vas dunjaluk, tj.mal, nego gleda u vasa srca i vasa djela".

LINKS
Ucenje turskog jezika
I vi možete imati totalno legalan softwer besplatno!
LibreOffice und Linux (German)
LINUX POMOC I UPUSTVA
LINUX HELP AND TUTORIALS
MSN upustva
Fihi ma fihi

BROJAČ POSJETA
8673

Powered by Blogger.ba